Kršćanski post u korizmi – smisao, pravila i duhovna praksa

Postoji kušnja koja prati svaki razgovor o postu: svesti ga na dijetu. Na sustezanje od hrane kao neku vrstu duhovne discipline tjelovježbe – korisno, zdravo, preporučljivo. No kršćanski post nije dijeta. Nije ni obred samokažnjavanja. To je govor tijela – jezik kojim se čovjek obraća Bogu.

Razumjeti post znači razumjeti što tijelo ima veze s molitvom, što glad ima veze s Bogom i zašto je Crkva kroz dva tisućljeća čuvala ovu praksu kao neodvojivu od vjere.

Biblijski temelji: post koji seže do početaka

Post nije kršćanski izum. Seže do samih početaka biblijskog Izraela.

Mojsije je postio četrdeset dana i četrdeset noći na Sinaju kada je primao Zakon (Izl 34,28). Ilija je postio četrdeset dana na putu prema Horebu, gori Božjoj (1 Kr 19,8). Ninivljani su na Joninu propovijed proglasili post i vrećištem, od kralja do posljednjeg čovjeka, i Bog je poštedio grad (Jon 3,5-10). David je postio za bolesnoga djeteta. Ezra je proglasio post prije povratka iz sužanjstva. Estera je postila tri dana prije nego što je ušla pred kralja.

U svim tim slučajevima post nije bio ritual sam za sebe. Bio je izraz nečega dubokog: ozbiljnosti trenutka, ovisnosti o Bogu, žalosti za grijehom, čežnje za Božjim zahvatom.

Isus ne uvodi post kao novost – pretpostavlja ga. U Govoru na Gori kaže: "Kada postite..." (Mt 6,16) – ne "ako postite". To je pretpostavka, ne preporuka. I odmah zatim daje uputu: post nije za javnu pohvalu, nego za ono što je skriveno, za Oca koji vidi u tajnosti.

Sam Isus posti četrdeset dana u pustinji na početku svojega javnog djelovanja (Mt 4,2). Nije to slučajno. Post je uvod u sukob s kušačem – i Isus ulazi u taj sukob iz mjesta dobrovoljne slabosti, gladi, tjelesne iscrpljenosti. I pobjeđuje.

Što post jest – i što nije

Kršćanski post u svojoj biti jest slobodan, svjestan i privremen odustanak od nečega dobroga – najčešće hrane – radi višega dobra koje se ne može nahraniti kruhom.

Važno je naglasiti: dobrog. Post nije odbacivanje hrane kao zla. Hrana je dobra – Bog je stvorio materiju i rekao da je dobra. Post nije manihejski prezir prema tijelu ili tvari. Post je privremeno odricanje od nečega dobroga kako bi se prostora dalo nečemu što je više.

Kada tijelo gladuje, u čovjeku se nešto trgne. Ona rutinska zasićenost koja zaglušuje – utišava se. I u toj utišanoj gladi, ako ju se prihvati svjesno i obraća Bogu, nastaje prostor za molitvu drugačije kvalitete. Glad postaje molitva. Tjelesna praznina postaje duhovna otvorenost.

Prorok Izaija, međutim, oštro korigira post koji je samo vanjski čin: "Zar nije ovaj post koji izabirem: odriješiti okove nepravde, razvezati remenje jarma, pustiti slobodne potlačene... Zar nije dijeliti kruh s gladnim?" (Iz 58,6-7) Post koji se zadovoljava sustezanjem od hrane, a ne mijenja srce i odnos prema bližnjemu – nije post koji Bog traži.

Crkveni propisi: što Crkva propisuje

Crkva razlikuje dvije prakse: post i uzdržavanje od mesa.

Post u strogom smislu znači jedan puni obrok dnevno, uz dopuštenje dvaju manjih obroka koji zajedno ne dosežu jedan puni. Obvezan je za vjernike od navršene osamnaeste do navršene šezdesete godine.

Uzdržavanje od mesa znači izostavljanje mesa (ne ribe, ne mliječnih proizvoda) toga dana. Obvezan je od navršene četrnaeste godine nadalje.

Dani obveznog posta i uzdržavanja od mesa u Latinskoj Crkvi su Pepelnica i Veliki petak. Uzdržavanje od mesa propisano je i svakog petka u korizmi. Mnogi vjernici drže uzdržavanje od mesa svaki petak u godini – što je bila opća disciplina do liturgijske obnove nakon Drugog vatikanskog sabora i što mnoge biskupske konferencije i dalje potiču.

Iza tih konkretnih dana stoji teološka logika: petak jer je Isus umro na križu u petak – svaki petak mali je Veliki petak; korizma jer je liturgijsko vrijeme obraćenja i pričišćenja; Pepelnica jer otvara korizmeni put znakom smrtnosti i pozivom na obraćenje.

Post kroz liturgijsku godinu

Korizma je najizrazitije postovno vrijeme u liturgijskoj godini. Četrdeset dana – prema četrdeset dana Isusova posta u pustinji, prema četrdeset godina lutanja Izraela – Crkva poziva na intenzivniji post, molitvu i milosrđe.

No post nije ograničen na korizmu. Advent je, u tradiciji Crkve, također postovno vrijeme – tiše i manje strogo od korizme, ali ipak obilježeno istim trostrukim pozivom: post, molitva, milosrđe. Ova trijada nije slučajna – Tobit, u deuterokanonskoj knjizi koja nosi njegovo ime, izriče je jasno: "Dobra je molitva s postom i milostinjom s pravednošću" (Tob 12,8).

Uz korizmene petke i dane posta, crkvena predaja poznaje i quattuor anni tempora – četiri godišnja doba posta raspoređena kroz liturgijsku godinu – te posebne postove pred velikim blagdanima. Mnoge od tih praksi u suvremenom životu nisu više opće, ali su dio bogatog duhovnog nasljeđa koje se može slobodno prihvatiti.

Kako post živjeti danas

Dva su iskušenja u suvremenom pristupu postu.

Prvo je iskušenje legalizma: svesti post na točno ispunjavanje minimalnog propisa – jedan puni obrok, bez mesa u petak – i smatrati stvar riješenom. Post kao plaćanje danka, ne kao duhovna praksa.

Drugo je iskušenje spiritualizacije: reći da post ne mora biti tjelesni, da se može "postiti od televizije" ili "od društvenih mreža" i da je to isto, ako ne i bolje, jer je prilagođeno suvremenom životu. Postoje vrijedni oblici odricanja koji nisu tjelesni – i mogu biti istinski korisni. No oni ne zamjenjuju tjelesni post, nego ga nadopunjuju. Tijelo je važno. Inkarnacija – utjelovljenje Boga u tijelo – govori upravo o tome da tijelo nije sporedna stvar.

Kršćanski post u svom punome obliku jest tjelesni čin koji zahvaća dušu. Nije dovoljna dobra namjera bez tjelesnog čina; nije dovoljan tjelesni čin bez unutarnjeg stava. Oboje zajedno čine post koji je "mio Gospodinu" (Iz 58,5).

Praktično, to može izgledati ovako: na dane posta svjesno prihvatiti glad, ne ublažavati je automatski grickanjem, nego je preobratiti u molitvu. Reći Bogu: ova praznina u tijelu govori o praznini koja se može ispuniti samo Tobom. I u tome stavu – koji je i tjelesni i duhovni – post postaje ono što jest: govor cjeloga čovjeka upućen Bogu.

Isus koji se vratio iz pusta

Nakon četrdeset dana posta u pustinji, Isus se vraća – "u snazi Duha" (Lk 4,14). Ne oslabljen, nego ojačan. Ne umanjen, nego spreman.

To nije obećanje da će svaki post donijeti euforiju ili jasnoću. Post je ponekad suh, tegoban, bez vidljivog duhovnog ploda. No Crkva čuva ovu praksu jer vjeruje da post, zajedno s molitvom i milosrđem, oblikuje čovjeka iznutra – i da u tome oblikovanju, čak i kada ga ne osjećamo, raste nešto što nije od nas.

"Tada će ti zasjati kao zora svjetlost tvoja i rana ti se brzo zacijeliti; pred tobom će ići tvoja pravednost, slava Gospodnja pratit će te." — Iz 58,8