I. dio · Vjera · Vjerujem – Vjerujemo
Čovjek je otvoren za Boga
Čežnja za Bogom upisana je u srce čovjeka jer je čovjek stvoren od Boga i za Boga. Bog ne prestaje privlačiti čovjeka k sebi i samo će u Bogu čovjek naći istinu i sreću za kojima neprestano traga.
Čežnja za Bogom
Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je čovjek stvoren od Boga i za Boga. Bog ne prestaje privlačiti čovjeka k sebi i samo u Bogu čovjek nalazi istinu i sreću za kojom neprestano traga. Kroz povijest, čovječanstvo je na mnoge načine izražavalo traganje za Bogom — u vjerovanjima, molitvama, žrtvama, obredima. Ti oblici religioznog izražavanja tako su sveopći da se čovjek može nazvati »religioznim bićem« ( No taj intimni i životni odnos s Bogom čovjek može zaboraviti, zanemariti, pa čak i izričito odbaciti — iz raznih razloga: pobuna protiv zla u svijetu, neznanje, ravnodušnost, brige ovoga svijeta, loš primjer vjernika, protuvjerske misaone struje, ili pak sklonost grešnog čovjeka da se iz straha skriva od Boga i bježi pred njegovim pozivom. »Tražite Gospodina dok se može naći, zazovite ga dok je blizu« (Iz 55,6). Bog čeka da ga čovjek traži — ali ga i sam traži, jer »Sin Čovječji došao je tražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10).
Putovi k spoznaji Boga
Čovjek može doći do spoznaje Boga razumom, polazeći od stvorenoga svijeta. »Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im je to očitovao. Uistinu, njegova nevidljiva svojstva — vječna moć i božanstvo — jasno se opažaju umom po stvorenim djelima« (Rim 1,19-20). Putovi k spoznaji Boga nazivaju se i »dokazi za Božju opstojnost« — ne u smislu prirodoznanstvenog dokaza, nego argumenta koji čovjeka uvode u izvjesnost Božje stvarnosti: — Iz kretanja svijeta: sve što se kreće, pokreće netko drugi. Na kraju lanca mora biti Nepokrenuti pokretač — Bog (sv. Toma Akvinski). — Iz reda i ljepote u prirodi: »Nebesa slavu Božju kazuju« (Ps 19,2). Divna uređenost svemira upućuje na mudrog Stvoritelja. — Iz čovjekove savjesti: moralni zakon upisan u srce govori o Zakonodavcu koji nadilazi čovjeka. — Iz čežnje za beskonačnim: čovjekova čežnja za istinom, dobrotom, ljepotom i srećom — ništa konačno ne može je ispuniti. Samo Beskonačni — Bog — može. Ovi putovi pripremaju čovjeka za vjeru i pokazuju da vjera nije protivna razumu, nego ga nadilazi i ispunjava.
Spoznaja Boga po učenju Crkve
Crkva naučava da se Bog, počelo i cilj svih stvari, može sa sigurnošću spoznati iz stvorenih stvari naravnim svjetlom ljudskoga razuma (usp. Rim 1,20). Bez te sposobnosti čovjek ne bi mogao prihvatiti Božju objavu. Prvi vatikanski sabor (1870.) definirao je: »Sveta Majka Crkva drži i naučava da se Bog, počelo i cilj svih stvari, može spoznati sa sigurnošću naravnim svjetlom ljudskoga razuma iz stvorenih stvari.« Ova dogma ne kaže da je spoznaja Boga laka ili očita — kaže da je moguća. Zašto je ipak potrebna Objava? Jer naravna spoznaja Boga ima ograničenja: ona je dostupna samo manjem broju ljudi, tek nakon dugog napora, i pomiješana s mogućim zabludama. Da bi svi ljudi mogli spoznati Boga »lako, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude«, Bog se sam objavio — nadnaravnom Objavom (DV 6). Odnos razuma i vjere: Vjera je iznad razuma, ali mu se ne protivi. Razum može pripremiti teren za vjeru i potvrditi njezinu razumnost. Vjera osvjetljuje razum i otvara mu obzorja koja sam ne bi mogao doseći.
Kako govoriti o Bogu?
Kad govorimo o Bogu, naš jezik je uvijek ograničen i nesavršen. Bog nadilazi svako stvorenje i svaki pojam. Ipak, naše riječi o Bogu nisu besmislene — one istinito, premda nesavršeno, govore o Bogu. Analogija: Između Stvoritelja i stvorenja postoji sličnost, ali nesličnost je uvijek veća od sličnosti (Lateranski sabor IV, 1215.). Kad kažemo da je Bog »dobar«, to znači da je On dobar na način koji beskonačno nadilazi naše razumijevanje dobrote — ali je ipak istinito da je dobar. Tri puta govora o Bogu 1. Put potvrde (via affirmativa): Bog je dobar, mudar, lijep — pripisujemo Bogu savršenstva koja nalazimo u stvorenjima. 2. Put nijekanja (via negativa): Bog nije ograničen, nije promjenjiv, nije propadljiv — nijekamo nesavršenosti. 3. Put uzvišenosti (via eminentiae): Bog je dobar ne na ljudski način, nego na beskonačno uzvišen način. »Kad bismo mogli shvatiti, to ne bi bio Bog« (sv. Augustin). Otajstvo Božje uvijek nadilazi naše riječi — ali naše riječi ipak dotiču stvarnost Boga, jer nas je On sam stvorio sposobnima za to.