II. dio · Sakramenti · Druga liturgijska slavlja
Kršćanski pogreb
Kršćanski pogreb je liturgijsko slavlje Crkve kojim se izražava zajedništvo s pokojnikom i navješćuje vječni život. Obuhvaća bdijenje, liturgiju Riječi, euharistijsko slavlje i ispraćaj.
Posljednji Vazam kršćana
Svim sakramentima, a u prvom redu sakramentima inicijacije, svrha je posljednji Vazam Božjega djeteta, onaj koji ga, kroz smrt, uvodi u život Kraljevstva. Tada se ispunja ono što je ispovijedao vjerom i nadom: »Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.«
Slavljenje ukopa (sprovod)
Kršćanski pogreb je liturgijsko slavlje Crkve. Crkvena služba ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno zajedništvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica te da joj navijesti vječni život. Različiti sprovodni obredi izražavaju vazmeni značaj kršćanske smrti i odgovaraju prilikama i predajama pojedinoga kraja, pa i glede liturgijske boje. Red sprovoda rimske liturgije predlaže tri načina slavlja koji odgovaraju trima mjestima njegova odvijanja (kuća, crkva, groblje) i prema važnosti koju mu pridaju obitelj, mjesni običaji, kultura i pučka pobožnost. Samo odvijanje zajedničko je svim liturgijskim tradicijama i sadrži četiri glavna dijela: Pozdrav zajednice. Slavlje se otvara pozdravom vjere. Pokojnikova rodbina prima se riječju »utjehe« (u značenju Novoga zavjeta: snaga Duha Svetoga u nadi). Zajednica okupljena na molitvu očekuje i »riječi vječnoga života«. Smrt jednoga člana zajednice (ili obljetnica, sedmi ili trideseti dan) događaj je koji mora prevladati obzorje »ovoga svijeta« i vjernike privući k istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista. Služba riječi, na pogrebu, traži to brižljiviju pripravu što se tada mogu u zajednici naći i vjernici manje revni za liturgiju i pokojnikovi prijatelji koji nisu kršćani. Homilija, posebno, mora »izbjegavati oblik i stil posmrtnog slova« te rasvijetliti otajstvo kršćanske smrti svjetlom uskrsloga Krista. Vaticanis 1969) str. 21. uharistijska žrtva. Kad se slavlje vrši u Crkvi, euharistija je srce vazmene zbiljnosti i kršćanske smrti. Njome Crkva izražava svoje djelotvorno zajedništvo s pokojnikom: prinoseći Ocu, u Duhu Svetomu, žrtvu Kristove smrti i uskrsnuća, ona ga moli da to njegovo dijete bude očišćeno od svojih grijeha i njihovih posljedica te bude pripušteno vazmenoj punini stola u Kraljevstvu. Po tako slavljenoj euharistiji zajednica se vjernika, osobito pokojnikova obitelj, uči živjeti u zajedništvu s onim koji »je usnuo u Gospodinu«, sjedinjujući se s Tijelom Kristovim kojega je on živi član, i moleći za njega i s njime. Oproštaj s pokojnikom jest čin kojim ga Crkva »preporučuje Bogu«. To je posljednji pozdrav kojim se kršćanska zajednica oprašta od jednog svojega člana prije nego mu se tijelo položi u grob. Bizantska predaja izražava to oproštajnim cjelovom pokojniku: Tim zaključnim pozdravom »pjeva se njegovu odlasku iz ovoga života i njegovu rastanku, a i jer postoji zajedništvo i ponovni sastanak. Naime, umrijevši nismo nipošto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem i naći ćemo se na istome mjestu. Nikad nećemo biti odvojeni, jer živimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, idući njemu ususret [...] bit ćemo svi zajedno u Kristu.« Vaticanis 1969) str. 7. Vaticanis 1969) str. 26. Vaticanis 1969) str. 9. Središnji dio sarkofaga Junija Bassa, nađen ispod glavnog oltara [Confessio, ispovijedanje vjere] u bazilici sv. Petra u Rimu, s nadnevkom iz 359. godine. Proslavljeni Krist, mladoliko prikazan, u znaku njegova božanstva, uzašao je na nebesko prijestolje, pod nogama njegovim Uran, poganski bog neba. Uz njega su sveti apostoli Petar i Pavao, okrenuti Kristu da prime od njega dva svitka: Novi zakon. Kao što je Mojsije na brdu Sinaju od Boga primio Stari zakon, tako sada apostoli – predstavljeni po dvojici svojih poglavara – od Krista primaju Novi zakon. Krist, Božji Sin, Gospodar neba i zemlje, daruje Novi zakon narodu Novoga saveza i taj Zakon nije više napisan na kamenim pločama nego je utisnut po Duhu Svetom u srca vjernika. Sam Krist daje snagu za življenje u skladu s »novim životom« (§ 1697). On je došao da u nama izvrši ono što nam je zapovjedio za naše dobro (usp. § 2074).