IV. dio · Molitva · Borba u molitvi
Kušnje u molitvi
Najčešće kušnje u molitvi dolaze od neprijatelja duše koji želi da prestanemo razgovarati s Bogom.
**Kušnja nevjere**: »Bog ne postoji« ili »Bog me ne sluša.« — Odgovor: Molitva nije automatika. Bog odgovara na svoj način i u svoje vrijeme. »Moje su misli više od vaših misli« (Iz 55,8-9).
**Kušnja lijenosti (acedija)**: Duhovna tromost koja kaže: »Danas ne moram, sutra ću.« — Odgovor: Molitva je disciplina, ne hobi. Kao što se svaki dan jedemo, tako se svaki dan molimo. Izaberi fiksno vrijeme za molitvu i drži ga.
**Kušnja oholosti**: »Ja to mogu sam, ne trebam Boga.« — Odgovor: »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5). Prihvatiti svoju potrebu za Bogom nije slabost — to je mudrost.
**Kušnja osjećajnosti**: »Ako ništa ne osjećam, molitva ne valja.« — Odgovor: Osjećaji nisu mjerilo molitve. Vjera je čin volje. Isus u Getsemaniju nije »osjećao« mir — ali je ustrajao u molitvi.
**YOUCAT 488**: Što učiniti kad se čini da nas Bog ne sluša? Trebamo se upitati: molimo li u skladu s Božjom voljom? Ponekad Bog ne ispunjava naše želje, ali uvijek ispunjava naše potrebe. »Bog nam ne daje uvijek ono što tražimo, ali nam uvijek daje ono što trebamo.«
Prigovori molitvi
U molitvenom boju trebamo se, u nama samima i oko nas, suočiti s pogrešnim shvaćanjima molitve. Neki u molitvi vide puko psihološko djelovanje, drugi napor sabranosti da se prispije k misaonoj praznini. Neki je svode u obredne stavove i riječi. U podsvijesti mnogih kršćana, molitva je zanimanje nespojivo sa svim njihovim obvezama: oni nemaju vremena. Oni pak koji molitvom traže Boga, brzo se obeshrabre, jer ne znaju da molitva dolazi također od Duha Svetoga, a ne samo od njih. Trebamo se također suprotstaviti načinima mišljenja »ovoga svijeta«; oni prodiru u nas ako nismo budni, kao na primjer: da je istinito samo ono što se dâ razumski i znanstveno provjeriti (a molitva je tajna koja nadilazi našu svijest i našu podsvijest); k tome vrednote proizvodnje i zarade (a molitva je neproizvodna, prema tome beskorisna); ili putenost i udobnost, uzdignute kao mjerilo onoga što je istinito, dobro i lijepo (a molitva je »ljubav prema ljepoti« [ϕιλοκαλία], žudnja za Slavom Boga živoga); i nasuprot aktivizmu, eto, molitva biva predstavljena kao bijeg iz svijeta (a zapravo, kršćanska molitva nije otuđenje od povijesti ni rastava od života). Napokon, naš boj mora razračunati s onim što osjećamo kao svoje neuspjehe u molitvi: obeshrabrenje naspram svojih suhoća, žalost što nismo sve dali Gospodinu, jer imamo »velik imetak«,17 razočaranje što nismo uslišani prema vlastitoj volji, povreda našeg ponosa koji uporno ostaje na svojoj grješničkoj nedostojnosti, nepodnošenje molitve kao darovanog čina, itd. Zaključak je uvijek isti: čemu moliti? Da se prevladaju te zapreke, valja se boriti poniznošću, povjerenjem i ustrajnošću.
Ponizna budnost srca
Redovita je teškoća naše molitve rastresenost. Može se odnositi na riječi i njihov smisao, u usmenoj molitvi; a može se, dublje, odnositi na Onoga kojemu se molimo, u usmenoj molitvi (liturgijskoj ili osobnoj), u razmatranju i u unutarnjoj molitvi. Krenuti u lov na rastresenosti značilo bi upasti u njihove zamke, dok je dovoljno vratiti se svome srcu: rastresenost nam otkriva uza što smo priljubljeni, a to ponizno spoznanje pred Gospodinom treba da nanovo probudi našu veću ljubav prema Njemu, prinoseći mu odlučno svoje srce da ga očisti. Borba se vodi tu: u izboru Gospodara kojemu valja služiti. Pozitivno, borba protiv našega posesivnog i gospodujućeg Ja jest u budnosti, trijeznosti srca. Kad Isus zahtijeva budnost, ona se uvijek odnosi na njega, na njegov dolazak u posljednji dan i svaki dan: na »danas«. Zaručnik dolazi o ponoći; svjetlo koje se ne smije ugasiti jest svjetlo vjere: »Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo’« (Ps 27, 8). Druga poteškoća, napose za one koji žele iskreno moliti, jest suhoća. Ona je sastavni dio unutarnje molitve, kada je srce bezosjećajno, bez ugode prema mislima, uspomenama i čuvstvima, čak i duhovnima. To je trenutak čiste vjere koja ostaje uz Isusa u smrtnoj borbi i u grobu. »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12, 24). Ako suhoća ovisi o nedostatnu korijenu, jer je Riječ pala na kamen, borba se vodi oko obraćenja. Život molitve Ne izražava se toliko po očitoj nevjeri, nego više po prednosti koju dajemo drugim stvarima. Kad počnemo moliti, tisuću poslova ili briga, koje smatramo hitnima, izgledaju važniji; to je, ponovo, trenutak istine srca i prednosti njegove ljubavi. Kadikad se obraćamo Gospodinu kao posljednjem utočištu: no, vjerujemo li uistinu? Kadikad uzimamo Gospodina za saveznika, ali srce je još preuzetno. U svakom slučaju, nedostatak naše vjere otkriva da još nemamo raspoloženja ponizna srca: »Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15, 5). Druga kušnja, kojoj preuzetnost otvara vrata, jest duhovna lijenost. Duhovni oci pod tim podrazumijevaju stanoviti oblik klonuća zbog popuštanja u askezi, smanjenja budnosti i nehajnosti srca. »Duh je […] voljan, no tijelo je slabo« (Mt 26, 41). Što se s višega padne, to više boli. Malodušnost, bolna, druga je strana preuzetnosti. Tko je ponizan, ne čudi se svojoj bijedi, ona ga vodi k većem pouzdanju da čvrsto izdrži u postojanosti.
Djetinje pouzdanje
Djetinje pouzdanje u nevolji dolazi u iskušenje i u njoj se dokazuje. Glavna teškoća odnosi se na molitvu prošnje, kad se zauzimamo za sebe ili za druge. Neki čak prestanu moliti zato što im, tako misle, njihova molba nije uslišana. Ovdje se postavljaju dva pitanja: Zašto mislimo da nam molba nije uslišana? Kako naša molitva biva uslišana, kako je »uspješna«? ZAŠTO SE ŽALITI DA NISMO USLIŠANI? Trebala bi nas najprije potresti jedna činjenica. Kada slavimo Boga ili mu za njegova dobročinstva općenito zahvaljujemo, ni najmanje se ne brinemo saznati je li mu naša molitva ugodna. Naprotiv, zahtijevamo da vidimo uspjeh naše prošnje. Kakva je dakle Božja slika koja potiče našu molitvu: sredstvo za iskorištavanje ili Otac našega Gospodina Isusa Krista? esmo li uvjereni da »ne znamo što da molimo kako valja« (Rim 8, 26)? Ištemo li od Boga »prava dobra«? Otac naš dobro zna što nam je potrebno, prije nego ga zaištemo,21 no on očekuje našu prošnju zato što je dostojanstvo njegove djece u njihovoj slobodi. I zato valja moliti s njegovim Duhom slobode, da bismo mogli uistinu spoznati njegovu želju. »Nemate jer ne molite. Molite, i ne primate jer zlo molite, da u svojim nasladama trošite« (Jak 4, 2-3). Ako ištemo sa srcem podijeljenim, »preljubničkim«,24 Bog nas ne može uslišati, jer hoće naše dobro, naš život. »Ili mislite da Pismo uzalud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama« (Jak 4, 5)? Naš je Bog na nas »ljubomoran«, što je znak istinitosti njegove ljubavi. Neka nas zahvati želja njegova Duha, i bit ćemo uslišani: »Ne žalosti se ako odmah od Boga ne primiš što od njega tražiš; On hoće da ti učini još više dobra po tvojoj ustrajnosti da budeš s njim u molitvi.« On hoće »da se naša čežnja iskuša u molitvi. Tako nas priprema da primimo što nam je spreman dati.« Djetinje povjerenje potaknuto je njegovim najizvrsnijim djelom: mukom i uskrsnućem njegova Sina. Kršćanska je molitva suradnja s njegovom providnošću, s njegovim nacrtom ljubavi za ljude. U svetog Pavla, to je povjerenje smiono,27 utemeljeno na molitvi Duha u nama i na vjernoj ljubavi Oca koji je za nas predao svoga Sina jedinca. Preobrazba srca koje moli prvi je odgovor na našu prošnju. Život molitve Isusova molitva čini od kršćanske molitve uspješnu prošnju. On joj je uzor, on moli u nama i s nama. Budući da srce Sina ne traži ništa drugo doli ono što se sviđa Ocu, kako da srce posvojene djece radije prione uz darove negoli uz Darovatelja? Isus moli također za nas, umjesto nas i nama na korist. Sve naše prošnje sabrane su jednom za svagda u njegovu vapaju na križu i uslišane su od Oca u njegovu uskrsnuću. Stoga Isus ne prestaje zauzimati se za nas kod Oca. Ako je naša molitva odlučno sjedinjena s Isusovom, u povjerenju i sinovskoj smionosti, mi postižemo sve što ištemo u njegovo ime, daleko više nego jednu ili drugu stvar: samoga Duha Svetoga koji sadrži sve darove.
Ustrajati u ljubavi
»Bez prestanka se molite« (1 Sol 5, 17); »svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista« (Ef 5, 20); »molite se u Duhu svakovrsnom molitvom i prošnjom u svakoj prigodi; poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete« (Ef 6, 18). »Nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je zakon da bez prestanka molimo.« Ta neumorna revnost može doći samo iz ljubavi. Borba molitve protiv naše tromosti i lijenosti jest borba ljubavi ponizne, pune povjerenja i postojane. Ta nam ljubav otvara srce za tri jasne i životvorne vjerske spoznaje: Moliti je uvijek moguće: vrijeme kršćana jest vrijeme uskrsloga Krista koji je s »nama u sve dane« (Mt 28, 20), ma kakve bile oluje. Naše je vrijeme u Božjim rukama: »Često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici ili na šetnji, te također sjedeći u svojoj prodavaonici, bilo kupujući bilo prodajući, pa čak i kuhajući.« oliti je životna potreba. Suprotan dokaz nije manje uvjerljiv: ako se ne prepustimo vodstvu Duha, padamo u ropstvo grijeha. Kako Duh Sveti može biti »naš Život« ako je naše srce daleko od njega? »Ništa nije ravno molitvi; ona čini mogućim ono što je nemoguće, i lakim što je teško […]. Nemoguće je […] da čovjek koji moli [...] ikad padne u grijeh.« »Tko moli, sigurno se spašava; tko ne moli sigurno je osuđen.« Molitva i kršćanski život su neodvojivi, jer je riječ o istoj ljubavi i istom odricanju koje provire iz ljubavi. Radi se o istoj djetinjoj i ljubavlju ispunjenoj usklađenosti s Očevim naumom. Isto je preobrazujuće jedinstvo u Duhu Svetom koji nas sve više suobličuje Isusu Kristu. Ista je ljubav za sve ljude, ljubav kojom nas je Isus ljubio. »Što god zaištete Oca u moje ime dat će vam. Ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge« (Iv 15, 16-17). »Bez prestanka moli onaj tko povezuje molitvu s djelima i djela s molitvom. Samo tako možemo smatrati ostvarivim načelo molitve bez prestanka.«