II. dio · Sakramenti · Vazmeno otajstvo u vremenu Crkve
Liturgija — djelo Presvetoga Trojstva
U liturgiji Otac nas blagoslivlja u utjelovljenoj Riječi, Krist uprisutnjuje svoje vazmeno otajstvo po sakramentima, a Duh Sveti pripravlja Crkvu za susret s Kristom i doziva u pamet njegovo otajstvo.
Otac, izvor i cilj liturgije
»Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti« (Ef 1, 3-6). Blagoslivljanje je božansko djelo koje daje život i kojemu je Otac izvor. Njegov je blagoslov istodobno riječ i dar (benedictio, εὐλογία). Primijenjena čovjeku, ta riječ znači čovjekovo klanjanje i predanje Stvoritelju u činu zahvaljivanja. Od početka do svršetka vremena svekoliko Božje djelo jest blagoslov. Od liturgijske pjesme o prvom stvaranju sve do hvalospjeva nebeskog Jeruzalema, nadahnuti pisci navješćuju naum spasenja kao neizmjerni božanski blagoslov. U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito muškarca i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu zbog kojeg je zemlja »prokleta«. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri »oca vjernikâ« koji prima blagoslov, započela je povijest spasenja. ožanski blagoslovi očituju se u čudesnim i spasenjskim događajima, kao što su: rođenje Izakovo, izlazak iz Egipta (Pasha i Izlazak), dar Obećane zemlje, izabranje Davidovo, Božja prisutnost u Hramu, pročišćujuće izgnanstvo i povratak »malog Ostatka«. Zakon, Proroci i Psalmi, od kojih je satkana liturgija izabranog naroda, dozivaju u pamet te božanske blagoslove i istodobno na njih odgovaraju blagoslovima hvale i zahvaljivanja. U crkvenoj se liturgiji božanski blagoslov u punini objavljuje i priopćuje: Otac je priznat i čašćen kao Izvor i Cilj svih blagoslova stvaranja i spasenja; u svojoj Riječi, utjelovljenoj, umrloj i uskrsloj za nas, on nas obasiplje svojim blagoslovima i po njoj u naša srca ulijeva Dar koji sadrži sve darove: Duha Svetoga. Shvatljiva je stoga dvostruka dimenzija kršćanske liturgije: ona je odgovor vjere i ljubavi na »duhovne blagoslove« kojima nas Otac obdaruje. S jedne strane, Crkva, sjedinjena sa svojim Gospodinom i »u Duhu Svetomu«,2 klanjanjem, hvalom i zahvaljivanjem blagoslivlje Oca za »njegov neizreciv dar« (2 Kor 9, 15). S druge strane, sve do potpunog dovršenja Božjeg nauma, Crkva ne prestaje prinositi Ocu »prinos njegovih vlastitih darova« moleći ga da na prinos, na nju samu, na vjernike i na sav svijet pošalje Duha Svetoga, da – po zajedništvu smrti i uskrsnuća Krista-Svećenika i snagom Duha – ti božanski blagoslovi donesu plodove života »na hvalu Slave njegove milosti« (Ef 1, 6).
Kristovo djelo u liturgiji
Krist koji »sjedi s desne Ocu« i izlijeva Duha Svetoga u svoje tijelo koje je Crkva, sada djeluje po sakramentima koje je ustanovio za priopćivanje svoje milosti. Sakramenti su osjetilni znakovi (riječi i čini), dostupni našem sadašnjem ljudskom rodu. Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga. U crkvenoj liturgiji Krist označuje i ostvaruje u prvom redu svoje vazmeno ostajstvo. Za svoga zemaljskog života Isus je svojim naučavanjem navješćivao i djelima predostvarivao svoje vazmeno otajstvo. Kad je došao njegov Čas,3 on proživljuje jedinstveni povijesni događaj koji ne prolazi: Isus umire, biva pokopan, uskrsava od mrtvih i sjeda s desne Ocu »jednom zauvijek« (Rim 6, 10; Heb 7, 27; 9, 12). To je zbiljski događaj, koji se dogodio u našoj povijesti, ali i jedinstven: svi drugi povijesni događaji zbivaju se jedanput i prolaze, tonući u prošlost. Kristovo vazmeno otajstvo, naprotiv, ne može ostati samo u prošlosti, jer on je svojom smrću uništio smrt, i zato sve što Krist jest, i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se uprisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje i sve privlaći k Životu...... »Kao što je Krist poslan od Oca, tako je i on poslao apostole, pune Duha Svetoga, ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju, navješćuju da nas je Sin Božji smrću i uskrsnućem oslobodio od vlasti Sotonine i smrti te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviještano djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.« Tako uskrsli Krist, dajući apostolima Duha Svetoga, predaje im svoju moć posvećivanja:5 oni izvršuju Kristove sakramentalne znakove. Snagom istoga Duha Svetoga oni predaju tu moć svojim nasljednicima. To »apostolsko nasljedstvo«, koje je i sámo sakramentalno jer se prenosi sakramentom reda, uređuje sav liturgijski život Crkve...... »Da izvrši tako veliko djelo« [podjeljivanje ili priopćivanje svoga djela spasenja] »Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, osobito u liturgijskim činima. Prisutan je u misnoj žrtvi u isti mah u osobi službenika – jer se ‘svećeničkom službom sada prinosi onaj koji je jednom na križu prikazao samoga sebe’ – i posebno pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kada tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je napokon kad Crkva moli i pjeva, kako je sam obećao: ‘Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima’ (Mt 18, 20).« »Zaista u tako velikom djelu, kojim se savršeno Bog proslavljuje a ljudi posvećuju, Krist uvijek sebi pridružuje Crkvu, predragu svoju Zaručnicu, koja zaziva svoga Gospodina i po njemu iskazuje štovanje vječnom Ocu.«... «
Duh Sveti i Crkva u liturgiji
U liturgiji je Duh Sveti odgojitelj vjere naroda Božjega, tvorac »Božjih remek-djela« koja su sakramenti Novoga saveza. Želja i djelo Duha u srcu Crkve jest da mi živimo životom Krista uskrsloga. Kad u nama Duh naiđe na odgovor vjere što ga sam potiče, ostvaruje se istinska suradnja. Po njoj liturgija postaje zajedničko djelo Duha Svetoga i Crkve. U sakramentalnom priopćivanju Kristova otajstva Duh Sveti djeluje na isti način kao u drugim vremenima ekonomije spasenja: pripravlja Crkvu da susretne svoga Gospodina; vjeri zajednice doziva u pamet i objavljuje Krista; svojom preobrazbenom moći uprisutnjuje i posadašnjuje Kristovo otajstvo; i napokon, Duh zajedništva povezuje Crkvu s Kristovim životom i poslanjem. Dogm. konst. Lumen gentium, 50: Budući da je Kristova Crkva bila »čudesno pripravljana u povijesti izraelskog naroda i u Starom savezu«,9 crkvena liturgija, kao sastavni i nezamjenjivi dio, čuva i prihvaća svojima elemente bogoštovlja Staroga zavjeta: — u prvom redu čitanje Staroga zavjeta; — moljenje psalama; — i, nadasve, vršenje spomena spasenjskih događaja i predskazujućih stvarnosti koje su se ispunile u Kristovu otajstvu (Obećanje i Savez, Izlazak i Pasha, Kraljevstvo i Hram, Izgnanstvo i Povratak). Upravo tu sukladnost dvaju Zavjeta10 podrazumijeva Gospodi- nova vazmena kateheza,11 a za njom kateheza apostola i crkvenih otaca. Ta kateheza otkriva ono što je pod slovom Staroga zavjeta bilo skriveno: Kristovo otajstvo. Nazvana je »tipološkom« jer Kristovu novost objavljuje polazeći od »pralikova« (τύπoις) koji su ga nagoviještali događajima, riječima i znamenjima prvog Saveza. Takvim ponovnim čitanjem u Duhu istine, polazeći od Krista, razotkriva se značenje pralikova. Tako potop i Noina korablja, a isto tako oblak i prijelaz kroz Crveno more, predoznačuju spas po krštenju;13 voda iz stijene slika je Kristovih duhovnih darova;14 a mana u pustinji pralik euharistije, »pravoga kruha s neba« (Iv 6, 32). Zato Crkva, napose u došašću i korizmi te nadasve u vazmenoj noći, kroz »danas« svoje liturgije, iznova čita i proživljuje te velike događaje povijesti spasenja. Ali to traži također da kateheza pomogne vjernicima da se otvore tom »duhovnom« razumijevanju nauma spasenja, kako ga crkvena liturgija očituje i čini da živi. idovska liturgija i kršćanska liturgija. Bolje poznavanje vjere i vjerskog života židovskog naroda, kako se još danas u ispovijedanju izražavaju i žive, može pomoći da se bolje shvate neki vidovi kršćanskog bogoslužja. I Židovima je i kršćanima Sveto pismo bitan dio bogoslužja: za naviještanje riječi Božje, za odgovor na tu riječ, za molitvu hvale i zagovora za žive i mrtve, za obraćanje božanskom milosrđu. Služba riječi, u svojoj vlastitoj tvorbi, svoj izvor nalazi u židovskoj molitvi. Molitva časova i drugi tekstovi i liturgijski obrasci u njoj imaju svoje sličnosti, kao i sami oblici naših najčasnijih molitava, kakav je »Očenaš«. I euharistijske se molitve nadahnjuju uzorcima židovske predaje. Suodnos židovske i kršćanske liturgije, ali i različitost njihova sadržaja, osobito su vidljivi na velike blagdane liturgijske godine, kao Vazam (Pasha). I kršćani i Židovi slave Pashu: Židovi povijesnu Pashu, upravljenu budućnosti, a kršćani Pashu ispunjenu smrću i uskrsnućem Kristovim, premda i dalje u iščekivanju konačnog dovršenja. U liturgiji Novoga saveza svaki je liturgijski čin, osobito slavlje euharistije i sakramenata, susret Krista i Crkve. Jedinstvo liturgijskoj zajednici dolazi od »zajedništva Duha Svetoga« koji okuplja djecu Božju u jednomu Kristovu Tijelu. Ona nadilazi ljudske, rasne, kulturne i društvene srodnosti. Zajednica se na susret sa svojim Gospodinom mora pripraviti, mora biti narod prikladno raspoložen. Ta priprava srdaca zajedničko je djelo Duha Svetoga i zajednice, posebno njezinih službenika. Milost Duha Svetoga ide za tim da pobudi vjeru, obraćenje srca i prianjanje uz Očevu volju. Ta je priprava pretpostavka za prihvaćanje drugih milosti što će ih sámo slavlje ponuditi, i za plodove novog života kojim ono treba da naknadno urodi. Napose u euharistiji, a tako slično i u drugim sakramentima, liturgija je spomen-čin otajstva spasenja. Duh Sveti je živo pamćenje Crkve. Riječ Božja. Duh Sveti doziva u pamet, u prvom redu liturgijskoj zajednici, smisao događaja spasenja oživljujući riječ Božju koja se naviješta da bude prihvaćena i življena: »Sveto pismo je od najveće važnosti u liturgijskom slavlju. Iz njega se uzimaju čitanja koja se tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega dobivaju značenje čini i znakovi.« Čitačima i slušačima, prema raspoloživosti njihova srca, Duh Sveti daje duhovno razumijevanje Božje riječi. Po riječima, činima i znakovima koji tvore potku slavlja, on vjernike i službenike stavlja u živu vezu s Kristom, Riječju i Slikom Očevom, da bi mogli u svoj život prenijeti smisao onoga što u slavlju slušaju, o čemu ramišljaju i što čine. »Spasonosnom se riječju [...] vjera u srcu vjernika hrani; vjerom se zajednica vjernika rađa i raste.« Navještaj Božje riječi ne zaustavlja se na pouci: on pobuđuje odgovor vjere, kao pristanak i preuzimanje obaveza u pogledu saveza između Boga i naroda. Duh Sveti daje i milost vjere, on vjeru utvrđuje i čini da u zajednici raste. Liturgijska je zajednica u prvom redu zajedništvo u vjeri. Anamneza – Ἀνάμνησις. Liturgijsko se slavlje uvijek odnosi na Božje spasenjske zahvate u povijesti. »Ekonomija objave ostvaruje se djelima i riječima, iznutra među sobom povezanima [...]. Riječi proglašuju djela, osvjetljujući otajstvo u njima sadržano.« U službi riječi Duh Sveti »doziva u pamet« zajednici sve ono što je Krist za nas učinio. Već prema naravi liturgijskih čina i obrednih tradicija Crkava, pojedinačno slavlje, više ili manje razvijenom anamnezom, »vrši spomen« čudesnih Božjih djela. Duh Sveti, koji tako pobuđuje spomen Crkve, proizvodi dosljedno čin zahvale i hvale (doksologija). Kristovo se vazmeno otajstvo slavi, a ne ponavlja; slavlja se ponavljaju i u svakom od njih događa se izlijevanje Duha Svetoga koji posadašnjuje jedinstveno Otajstvo. pikleza – Ἐπίκλησις (»zazivanje na«) je zagovor kojim sve1153 ćenik moli Oca da pošalje Duha Posvetitelja da prinosi postanu tijelo i krv Kristova te vjernici, primajući ih, i sami postanu živi prinos Bogu. Zajedno s anamnezom epikleza je u srcu svakog sakramentalnog slavlja, posebno euharistije: »Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino [...] Krvlju Kristovom. Reći ću ti: Duh Sveti silazi i izvršava to što nadilazi svaku riječ i svaku misao. [...] Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo.« Preobrazbena moć Duha Svetoga u liturgiji uskoruje dolazak Kraljevstva i dovršenje Otajstva spasenja. U iščekivanju i u nadi on nam stvarno daje unaprijed iskusiti puno zajedništvo Presvetoga Trojstva. Poslan od Oca koji uslišava epiklezu Crkve, Duh daje život onima koji ga primaju, i biva za njih, već odsada, »zalog« baštine. ZAJEDNIŠTVO DUHA SVETOGA Svrha je slanja Duha Svetoga u svakom liturgijskom činu da budemo u zajedništvu s Kristom radi izgradnje njegova Tijela. Duh Sveti je kao sok Očeva Vinograda koji donosi plod u lozama. U liturgiji se ostvaruje najtješnja suradnja Duha Svetoga i Crkve. On, Duh zajedništva, ostaje u Crkvi neprolazno i zato je Crkva veliki sakrament božanskog zajedništva koji okuplja raspršenu Božju djecu. Plod Duha u liturgiji je zajedništvo sa Presvetim Trojstvom i, nerazdvojivo od toga, bratsko zajedništvo. Epikleza je također molitva za puno ostvarenje zajedništva liturgijske zajednice s Kristovim otajstvom. »Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga« (2 Kor 13, 13) moraju ostati uvijek s nama i donositi plodove i poslije euharistijskog slavlja. Crkva dakle moli Oca da pošalje Duha Svetoga kako bi život 1145). vjernika učinio živim prinosom Bogu po duhovnoj preobrazbi na Kristovu sliku, brigom za jedinstvo Crkve i udioništvom u njezinu poslanju po svjedočenju i služenju u ljubavi. Ukratko