II. dio · Sakramenti · Sakramentalno slavlje vazmenog otajstva
Slaviti bogoslužje Crkve
Liturgija je djelo cijeloga Krista. Slavitelji su zaređeni službenici i čitav Božji narod. Slavlje se odvija u znakovima, riječima, pjevanju i svetim slikama, prema liturgijskoj godini, na svetim mjestima.
Tko slavi?
Liturgija je »djelo« »čitavog Krista«. Oni koji je ovdje slave, onkraj znakova, već su u nebeskoj liturgiji, gdje je slavlje potpuno zajedništvo i svečanost. SLAVITELJI NEBESKOGA BOGOSLUŽJA Otkrivenje sv. Ivana, koje se čita u crkvenom bogoslužju, objavljuje nam ponajprije da prijestolje stajaše na nebu, i na prijestolju onoga koji sjedi: »Gospoda« (Iz 6, 1). Zatim Jaganjac koji »stoji kao zaklan« (Otk 5, 6): Krist raspeti i uskrsnuli, jedini Veliki svećenik pravoga svetišta,4 onaj isti »koji prinosi i biva prinesen, koji dariva i biva darovan«. Konačno, »rijeka vode žive« koja izvire »od prijestolja Božjeg i Jaganjčeva« (Otk 22, 1), što je jedan od najljepših simbola Duha Svetoga. »Uglavljeni« u Kristu, u službi hvale Boga i u ispunjanju njegova nauma sudjeluju: nebeske sile,7 cijelo stvorenje (četiri bića), sluge Starog i Novog saveza (dvadeset i četiri starješine), novi Božji narod (sto četrdeset i četiri tisuće),8 osobito mučenici – »duše zaklanih zbog riječi Božje« (Otk 6, 9) i presveta Bogorodica (Žena; Zaručnica Jaganjčeva10), konačno, »veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka i jezika« (Otk 7, 9). U toj nam vječnoj liturgiji Duh i Crkva omogućuju sudjelovati kad u sakramentima slavimo otajstvo spasenja. SLAVITELJI SAKRAMENTALNOGA BOGOSLUŽJA Slavi ga čitava zajednica, Tijelo Kristovo sjedinjeno sa svojom Glavom. »Liturgijski čini nisu privatni čini, nego slavlje Crkve koja je ‘otajstvo jedinstva’ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavom Tijelu Crkve koje oni očituju i uključuju; ali pojedine udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća.« Stoga »kad god obredi prema vlastitoj naravi traže zajedničko slavlje, sa sudjelovanjem i djelatnim učešćem vjernika, neka se naglasi da mu valja dati prednost, koliko je moguće, pred pojedinačnim i tako reći privatnim«. Bizantska liturgija. Anafora Ivana Zlatoustog: F. E. Brightman, 378
Kako slaviti?
Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbolima. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu. Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Čovjek, budući da je istodobno tjelesno i duhovno biće, duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za komunikaciju s drugima pomoću jezika, gesta i radnji. To isto biva u njegovu odnosu s Bogom. Bog govori čovjeku preko vidljivoga stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrivao tragove svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu te istodobno simbolički naznačuju njegovu veličinu i blizinu. Te osjetilne stvarnosti, kao stvorenja, mogu biti mjesto po kojemu se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogoštovlja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema njegovu Stvoritelju. Velike religije čovječanstva često vrlo dojmljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvaranja u Isusu Kristu. Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, Sakramentalno slavlje vazmenoga otajstva simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Starog saveza mogu se spomenuti: obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza. Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svome se pro povijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstva Božjeg kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim gestama. Daje novo značenje događajima i znakovima Staroga saveza, posebno Izlasku i Pashi,23 jer je on sâm smisao svih tih znakova. Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu. RIJEČI I ČINI Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih s njihovim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini već sami po sebi govor, ipak je nužno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čisti dar i ujedno odgovor vjere naroda. Liturgija riječi sastavni je dio sakramentalnih slavlja. Da bi hranili vjeru vjernika, znakovi Božje riječi moraju biti vrednovani: knjiga Riječi (lekcionar ili evanđelistar), njezino čašćenje (procesija, tamjan, svijeće), mjesto naviještanja (ambon), njezino glasno i razumljivo naviještanje, homilija službenikova kojom se produžuje navještaj, odgovori zajednice (poklici, pripjevni psalmi, litanije, ispovijest vjere). iturgijske riječi i čini neodjeljivi su kao znakovi i pouka; oni su također neodjeljivi jedni od drugih ukoliko ostvaruju ono što označuju. Duh Sveti udjeljuje ne samo shvaćanje Božje riječi pobuđujući nam vjeru, već po sakramentima također ostvaruje »veličanstvena djela« Božja, koja riječ naviješta: on uprisutnjuje i priopćuje djelo Očevo ostvareno u ljubljenomu Sinu. PJEVANJE I GLAZBA »Glazbena je baština opće Crkve blago neprocjenjive vrijednosti jer se između ostalih izraza umjetnosti ističe posebno time što sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori nužan i sastavni dio svečane liturgije.« Skladba i pjevanje nadahnutih psalama, često popraćeno glazbalima, bili su već u Starom savezu usko povezani s liturgijskim slavljima. Crkva nastavlja i razvija tu tradiciju: »Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu« (Ef 5, 19). »Tko pjeva, dvostruko moli.« Pjevanje i glazba vrše ulogu znaka to izrazitije što su uže povezani s liturgijskim činima, prema trima glavnim kriterijima:27 izražajna ljepota molitve, jednodušno sudjelovanje zajednice u predviđenim trenucima i svečanost samoga slavlja. Na taj način sudjeluju u svrsi liturgijskih riječi i čina: proslavi Boga i posvećenju vjernika. »Koliko sam plakao slušajući tvoje himne i tvoje pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje točila istina i odande rasplamsavao osjećaj pobožnosti. Suze su mi tekle, a meni je uz njih bilo lijepo.« Usklađenost znakova (pjevanje, glazba, riječi, čini) ovdje je to značajnija i plodnija što se više izražava u kulturnom bogatstvu vlastitu Božjem narodu koji slavi. Stoga »neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje da glasovi vjernika mogu odzvanjati«, prema propisima Sakramentalno slavlje vazmenoga otajstva Crkve, »u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima«. Ipak neka »riječi određene za sveto pjevanje budu u skladu s katoličkim naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetog pisma i liturgijskih vrela«. SVETE SLIKE Sveta slika, liturgijska ikona, predstavlja u prvom redu Krista. Ona ne može predstavljati Boga nevidljivog i nedokučivoga; no, Utjelovljenje Sina Božjega uspostavilo je novu »ekonomiju« slika: »Budući da nema tijela ni obličja, Bog nekoć ni u kom slučaju nije mogao biti prikazan slikom. Ali sada kad se očitovao u tijelu i kad je živio s ljudima, ja mogu stvoriti sliku onoga što sam vidio od Boga [...] U otkrivenom licu, mi promatramo Gospodnju slavu.« Kršćanska ikonografija slikom ističe evanđeosku poruku što je Sveto pismo prenosi riječju. Slika i riječ razjašnjuju jedna drugu: »Ukratko, namjeravamo brižljivo čuvati netaknute sve predaje Crkve, bilo pisane bilo usmene. Jedna od njih odnosi se na slikarsko predstavljanje slika, s tim da se slaže sa slovom evanđeoske poruke, eda bi služilo potvrdi istinitom a ne prividnom utjelovljenju Riječi Božje, što je toliko korisno i dobro, jer stvari koje pokazuju jedna drugu, nesumnjivo imaju i zajedničko značenje.« Svi se znakovi liturgijskog slavlja odnose na Krista: to vrijedi također za slike Svete Bogorodice i svetih, jer naznačuju Krista koji je u njima proslavljen. One pokazuju »oblak svjedokâ« (Heb 12, 1) koji nastavljaju sudjelovati u spašavanju svijeta; njima smo posebno u slavlju sakramenata i mi pridruženi. Preko svetačkih slika našoj se vjeri objavljuje čovjek, stvoren »na sliku Božju« i preobražen »na njegovu sličnost«,35 a tako i anđeli, koji su također »uglavljeni« u Kristu: »Slijedeći [...] božanski nadahnuti nauk naših svetih otaca i tradiciju katoličke Crkve – priznajemo, naime, da Duh Sveti prebiva u njoj – mi definiramo sa svom sigurnošću i istinitošću da, poput predstavljanja dragocjenog i životvornog križa, tako i časne i svete slike, bilo da su naslikane u mozaiku ili u kojem drugom prikladnom materijalu, trebaju DRUGI NICEJSKI 787.), Terminus: COD str. 135. biti izložene u svetim Božjim crkvama, na svetom namještaju, na svetom crkvenom ruhu, na zidovima i na drvu, u kućama i na putovima; bilo da je riječ o slici Gospodina Boga i spasitelja našega Isusa Krista, ili slici bezgrešne Gospe naše, svete Majke Božje, svetih anđela, svih svetih i pravednih.« »Ljepota i izgled slika poticaj su za moju molitvu. To je blagdan za moje oči, kao što pogled na prirodu potiče moj duh da dadem slavu Bogu.« Promatranje svetačkih slika, povezano s razmatranjem Božje riječi i pjevanjem liturgijskih himana, ulazi u sklad znakova slavlja tako da se otajstvo koje slavimo utisne u sjećanje srca i potom se očituje u novosti života vjernika.
Kada slaviti?
»Sveta Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga Božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom godišnje najvećim blagdanom Vazma. Tijekom godine pak Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo [...] Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina te se otajstva na neki način u svako doba uprisutnjuju, kako bi vjernici mogli s njima doći u dodir i napuniti se milošću spasenja.« Još od Mojsijeva zakona, Božji narod je počevši od Pashe znao za blagdane u određene dane, da bi obnovio spomen na veličanstvena djela Boga Spasitelja, da bi mu zahvalio, da bi spomen na njih ovjekovječio i nova pokoljenja poučio da s njima usklade ponašanje života. U vremenu Crkve, koje teče od Kristove Pashe, jednom zauvijek već ostvarene, do njezina dovršenja u Božjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u određene dane sva je prožeta novìnom Kristova otajstva. Sakramentalno slavlje vazmenoga otajstva Kada Crkva slavi Kristovo otajstvo, jedna riječ daje biljeg njezinoj molitvi: »Danas!«, kao odjek molitve što je Crkvu naučio njezin Gospodin39 i odjek poziva Duha Svetoga. Taj »danas« živoga Boga, u koji je čovjek pozvan da uniđe, jest »čas« Isusove Pashe, koja proniče svu povijest i njezin je stožer. »Život se spustio na sva bića i svi su ispunjeni velikom svjetlošću; Istok istokâ obuzeo je svemir, i Onaj koji bijaše ‘prije zvijezde jutarnje’ [Danice] i prije zvijezdâ, besmrtan i neizmjeran, veliki Krist, sjaji nad svim bićima jače od sunca. Stoga, za nas koji vjerujemo u njega, sviće dan svjetla, dugi, vječni, koji se više ne gasi: mistična Pasha.« To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova.« Dan Kristova uskrsnuća u isti je mah »prvi dan tjedna«, spomen-čin prvog dana stvaranja, i »osmi dan« u koji Krist, poslije »počinka« velike subote, započinje dan »što ga učini Gospodin«, »dan koji ne pozna zalaza«. Središte mu je »Gospodnja večera«, jer se na njoj cijela zajednica susreće s uskrslim Gospodinom koji je poziva na svoju gozbu: »Dan Gospodnji, dan Uskrsnuća, dan kršćanâ, naš je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzišao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom: danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde čije nam zrake donose spasenje.« Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju »da slušaju Božju riječ i da sudjelujući u euharistiji vrše spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu’«. PSEUDO- »O Kriste, kad promatramo čudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuća, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu počelo stvaranje, [...] spasenje svijeta, [...] obnova ljudskog roda [...]. U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen Gospodnji dan, jer su u njemu otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha ući.« Postupno, s jedne i druge strane tog izvora, liturgija preobražava godinu. To je stvarno »godina milosti Gospodnje«. Ekonomija spasenja je na djelu u okviru vremena, ali otkada je u Vazmu Isusovu i u izlijevanju Duha Svetoga ispunjena, dovršenje je povijesti anticipirano »predokusom«, Kraljevstvo Božje ulazi u naše vrijeme. Zato Vazam nije jednostavno jedan blagdan među ostalima: to je »Blagdan nad blagdanima«, »Svetkovina nad svetkovinama«, kao što je euharistija Sakrament nad sakramentima (Veliki sakrament). Sveti Atanazije naziva ga »Velikom nedjeljom«,49 kao što se Sveti tjedan na Istoku naziva Veliki tjedan. Otajstvo uskrsnuća, kojim je Krist uništio smrt, svojom moćnom snagom prožima naše staro vrijeme, dok mu sve ne bude podloženo. Na Nicejskom saboru (godine 325.) sve su se Crkve složile da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon uštapa (14. Nisan) poslije proljetnog ekvinokcija. Zbog raznih načina koji se rabe da se izračuna 14. dan mjeseca nisana, Vazam u Crkvama Zapada i Istoka ne pada uvijek zajedno u isti dan. Zato one danas traže dogovor da se vrate slavlju Gospodinova uskrsnuća u isti dan. Liturgijska je godina očitovanje različitih vidika jednog te istoga vazmenog otajstva. To posebno vrijedi za krug blagdana koji slave otajstvo utjelovljenja (Blagovijest, Božić, Bogojavljenje) koji nam, spominjući početke našega spasenja, priopćuju prvine vazmenog otajstva. Fanqîth, Breviarium iuxta ritum Ecclesiae Antiochenae Syrorum, sv. 6 (Mossul 1886) str. 193b. Sakramentalno slavlje vazmenoga otajstva « Kada u godišnjem krugu spominje mučenike i druge svece, Crkva »navješćuje vazmeno otajstvo« u onima »koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i po njihovim zaslugama moli i postiže Božja dobročinstva«.51 52 U suglasju s apostolskim preporukama da se »moli bez prestanka«,53 ovo je slavlje »tako uređeno da se slavljenjem Boga posveti čitav tijek dana i noći«. Ono sačinjava »javnu molitvu Crkve« u kojoj vjernici (klerici, redovnici i laici) vrše kraljevsko svećeništvo krštenih. Kad se slavi u obliku odobrenom od Crkve, liturgija časova biva uistinu »glas same Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom, štoviše, molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu«. Liturgija časova određena je da postane molitva svega Božjeg naroda. U njoj sam Krist »nastavlja« vršiti svoju »svećeničku službu po Crkvi«;57 a svatko uzima udjela prema ulozi koju obnaša u Crkvi i prema okolnostima osobnog života: svećenici ukoliko su »određeni za svetu dušobrižničku službu«, jer su pozvani da usp. »Neka pastiri duša nastoje da se nedjeljom i u svečanije blagdane u crkvi zajednički slave glavni časovi, naročito Večernja. Preporučuje se i laicima da mole božanski časoslov, bilo sa svećenicima bilo međusobno okupljeni, dapače i svaki za se.« Slavlje liturgije časova traži ne samo da se glas složi s dušom koja moli, nego također da se stekne »obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito o psalmima«. Himni i litanijske molitve liturgije časova uključuju molitvu psalama u vrijeme Crkve, dajući izražaja znakovitosti određenog časa dana, liturgijskog vremena ili blagdana koji se slavi. Osim toga čitanje Božje riječi u svakome času (s otpjevima i troparima koji slijede), i čitanje Otaca i drugih učitelja u nekim časovima, na dublji način objavljuju smisao otajstva koje se slavi, pomažu shvaćanju psalama i pripremaju na tihu molitvu. Tako je u liturgijskom slavlju ukorijenjeno čitanje Svetog pisma (lectio divina), u kojem se Božja riječ čita i promišlja da bi se pretvorila u molitvu. Liturgija časova, koja je kao neko produženje euharistijskog slavlja, ne isključuje nego traži kao dopunu različite pobožnosti Božjeg naroda, posebno klanjanje i štovanje Presvetoga oltarskog sakramenta.
Gdje slaviti?
Bogoslužje Novog saveza »u duhu i istini« (Iv 4, 24) nije vezano uz određeno mjesto. Čitava zemlja je sveta i povjerena ljudskim sinovima. Kad se vjernici okupljaju na istome mjestu, najvažniju zbilju sačinjava »živo kamenje« okupljeno zajedno da bi se ugradilo »u duhovni Dom« (1 Pt 2, 5). Tijelo uskrsnulog Krista jest duhovni hram iz kojega istječe izvor žive vode. Pritjelovljeni Kristu po Duhu Svetome, mi smo »hram Boga živoga« (2 Kor 6, 16). Te vidljive crkve nisu obična mjesta okupljanja, nego označuju i očituju živu Crkvu na dotičnom mjestu, boravište Boga s ljudima, pomirenim i sjedinjenim u Kristu. okupljaju vjernici, u kojoj se prisutnost Sina Božjega, našega Spasitelja, koji je za nas prikazan na žrtveniku, časti na pomoć i utjehu vjernika – mora biti uredna i čista te prikladna za molitvu i za svetkovanje.« U toj »kući Božjoj«, istinitost i sklad znakova koji je tvore treba da očituju Krista koji je na tome mjestu prisutan i djeluje. Oltar Novog saveza je križ Gospodinov65 iz kojeg izviru sakramenti Svetohranište, u crkvama, treba biti smješteno »na najodličnijem mjestu, s najvećim poštovanjem«. »Doličnost, smještaj i sigurnost svetohraništa« trebaju poticati klanjanje Gospodinu stvarno prisutnom u Presvetom oltarskom sakramentu. Sveta krizma (Sveto miro) – pomazanje krizmom je sakramentalni znak pečata dara Duha Svetoga – tradicionalno se čuva i časti na sigurnom mjestu u crkvi. Tu se može također smjestiti i katekumensko i bolesničko ulje. vazmenog otajstva. Na oltaru, koji je središte crkve, uprisutnjuje se žrtva križa pod sakramentalnim prilikama. Oltar je također stol Gospodnji, za koji je pozvan narod Božji. U nekim istočnim liturgijama oltar je k tome simbol groba (Krist je uistinu umro i uistinu uskrsnuo). Biskupovo sjedalo (katedra) ili prezbiterovo »treba da označuje službu predsjedanja skupu i ravnanja molitvom«. Ambon (besjedište): »Dostojanstvo Božje riječi traži da u crkvi bude prikladno mjesto za njezino naviještanje, prema kojemu će se, za vrijeme službe riječi, sama od sebe obraćati pozornost vjernika.« usp. Sacrosanctum Concilium, 122-127: editio typica (Typis Polyglottis Vaticanis 1970) str. 75. Institutio generalis Missalis Romani [Opći uvod u Rimski misal], 271: 77. Institutio generalis Missalis Romani [Opći uvod u Rimski misal], 272: 77. kupljanje Božjeg naroda počinje krštenjem; u crkvi stoga treba biti mjesto za slavlje krštenja (krstionica); crkva treba buditi sjećanje na krsna obećanja (blagoslovljena voda). Obnavljanje krsnog života zahtijeva pokoru. Crkva stoga treba biti prikladna za izražavanje kajanja i za stjecanje oproštenja, a to uključuje prikladno mjesto za primanje pokornika. Crkva također treba biti prostor koji potiče na sabranost i na tihu molitvu, koja produžuje i produbljuje veliku molitvu euharistije. Konačno, crkva ima i eshatonsko značenje. Da bismo ušli u kuću Božju treba prijeći prag, znamen prijelaza iz svijeta ranjenog grijehom u svijet novog života u koji su pozvani svi ljudi. Vidljiva crkva simbol je očinske kuće prema kojoj Božji narod putuje i gdje će Otac otrti »svaku suzu s njihovih očiju« (Otk 21, 4). Stoga je crkva također kuća svih sinova Božjih, koja je širom otvorena i spremna da ih primi. Ukratko