II. dio · Sakramenti · Sakramenti ozdravljenja
Bolesničko pomazanje
Bolesničko pomazanje daje bolesniku posebnu milost da se sjedini s Kristovom mukom za vlastito dobro i dobro cijele Crkve. Slavi se pomazanjem čela i ruku blagoslovljenim uljem.
Temelji u naumu spasenja
»Svetim pomazanjem onemoćalih i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda.«
Primatelj i služitelj
Bolesnička pomast »nije sakrament samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji«. Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća. »...NEKA DOZOVE STARJEŠINE CRKVE« Samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti. Njihova je dužnost da vjernike pouče o blagodatima ovog sakramenta. Neka vjernici ohrabre bolesnike da traže od svećenika ovaj sakrament. Bolesnici neka se priprave da ga prime s dobrim raspoloženjem, uz pomoć svoga pastira i cijele crkvene zajednice, koja je pozvana da bolesnike na poseban način okruži svojim molitvama i bratskom skrbi.
Slavlje i učinci sakramenta
Bolesnička je pomast, kao i svi sakramenti, liturgijsko i zajedni1140 čarsko slavlje,127 bilo da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika ili za skupinu nemoćnika. Veoma je prikladno da se slavi unutar euharistije kao spomen-čina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti svjetuju, slavlju ovog sakramenta može prethoditi sakrament pokore, a za njim uslijediti euharistija. Kao sakrament Kristova vazma, euharistija bi trebala uvijek biti posljednji sakrament na zemaljskom putovanju, »popudbina« za »prelazak« u vječni život. 738. zasj., Canones de extrema Unctione, kan. 4: Sakramenti ozdravljanja Riječ i sakrament nerazdvojiva su cjelina. Služba riječi, kojoj prethodi pokornički čin, uvodi u slavlje. Kristove riječi i apostolsko svjedočenje oživljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali snagu njegova Duha. Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove: »starješine Crkve« – u šutnji – polažu ruke na bolesnike; nad bolesnicima mole u vjeri Crkve;129 to je epikleza vlastita ovom sakramentu; slijedi pomazanje uljem, što ga je, ako je moguće, blagoslovio biskup. Ti liturgijski čini pokazuju koju milost ovaj sakrament daje bolesnima.
Popudbina: posljednji sakrament
Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, uz sakrament bolesničkog pomazanja Crkva nudi euharistiju kao popudbinu. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima osobito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: »Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan« (Iv 6, 54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu. I kao što sakramenti krsta, potvrde i euharistije čine jednu cjelinu, te ih nazivamo »sakramenti kršćanske inicijacije«, tako se može reći da sakramenti: pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života »sakramente pripreme za Domovinu« ili sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja. zasj., Doctrina de sacramento extremae Unctionis, c. 3: Isto mj. Sakramenti ozdravljanja Ukratko