Sakrament ispovijedi – pokora i pomirenje

Kako se ovaj sakrament zove?

Zove se sakrament ispovijedi, jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta. Zato je taj sakrament u svom dubokom značenju i »ispovijedanje«, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku. Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku »oproštenje i mir«. Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: »Dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5, 20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: »Idi i najprije se izmiri s bratom« (Mt 5, 24).

Zašto sakrament pomirenja poslije krsta?

»Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega« (1 Kor 6, 11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se »Kristom zaodjenuo«. Ali apostol Ivan kaže: »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama« (1 Iv 1, 8). K tome, i sam nas Gospodin uči moliti: »Otpusti nam grijehe naše« (Lk 11, 4), povezujući uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe. Obraćenje Kristu, novo rođenje u Krstu, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, učinilo nas je »svetima i bez mane pred njim« (Ef 5, 27). Ipak, novi život primljen u kršćanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi, niti Ordo Paenitentiae [Red pokore], 46. 55 (Typis Polyglottis Vaticanis 1974) str. 27, 37. Sakramenti ozdravljanja sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove.

Obraćenje krštenih

Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na »kostrijet i pepeo«, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, gestama i djelima pokore. Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka duha), compunctio cordis (skrušenje srca). Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba da Bog dade čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: »Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se« (Tuž 5, 21). Bog nam daje snage da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. »Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu.« Nakon Vazma Duh Sveti je onaj koji »dokazuje svijetu što je grijeh« (Iv 16, 8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga23 koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Branitelj24 koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja. zasj., Canones de Paenitentia, kan. 5: P. Rodríguez (Città del Vaticano-Pamplona 1989) str. 289. Sakramenti ozdravljanja

Unutarnja pokora

Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma raličite izraze. Sveto pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju26 – jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ti oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega,27 zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja »pokriva mnoštvo grijeha« (1 Pt 4, 8). Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava,28 priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Euharistija i pokora. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; »ona je kao protuotrov koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha«. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha. Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jaki su trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela). Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o »rasipnom sinu«, u kojoj je središnji lik »milosrdni otac«: privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što 880-883. je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba simboli su novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Samo nam je Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.

Oblici pokore u kršćanskom životu

Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma raličite izraze. Sveto pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju26 – jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ti oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega,27 zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja »pokriva mnoštvo grijeha« (1 Pt 4, 8). Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava,28 priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Euharistija i pokora. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; »ona je kao protuotrov koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha«. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha. Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jaki su trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela). Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o »rasipnom sinu«, u kojoj je središnji lik »milosrdni otac«: privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što 880-883. je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba simboli su novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Samo nam je Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.

Sakrament pokore i pomirenja

Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim. U isto vrijeme on nanosi štetu i zajedništvu Crkve. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; sakrament pokore i pomirenja na liturgijski način to izražava i ostvaruje. Budući da je Sin Božji, Isus veli za sebe: »Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe« (Mk 2, 10); on tu božansku vlast i vrši: »Otpuštaju ti se grijesi!« (Mk 2, 5). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena »služba pomirenja« (2 Kor 5, 18). Apostol je poslan »u ime Kristovo«, a »sam Bog« po njemu potiče i zaklinje: »Dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5, 20). POMIRENJE S CRKVOM Isus za vrijeme javnog života nije samo otpuštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak tog otpuštanja: nakon udijeljenog oproštenja Sakramenti ozdravljanja vraćao je bivše grešnike u zajednicu Božjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest što Isus grešnike pripušta svome stolu; štoviše, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenađujući način izražava Božje praštanje37 i ujedno povratak u krilo Božjega naroda. Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Mt 16, 19). »A ta služba vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom s njegovom Glavom (Mt 18, 18; 28, 16-20).« Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. Njima sakrament pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato crkveni Oci predstavljaju ovaj sakrament kao »drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti«. Konkretni oblik kako je Crkva vršila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenao. Pomirenje kršćana koji su nakon krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije negoli bi primili pomirenje. zasj., Decretum de iustificatione, c. 14: U 7. stoljeću irski su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli »privatnu« praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ta nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana. U tim promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane je Božje djelovanje po zahvatu Crkve. Crkva po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grješnika i zajedno s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo. Obrazac odrješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: »Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Ordo Paenitentiae, [Red pokore] 46. 55 (Typis Polyglottis Vaticanis 1974) str. 27. 37. Sakramenti ozdravljanja

Pokornički čini

»Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu.« KAJANJE Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je »bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti«. Kada kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se »savršenim kajanjem« (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće. Kajanje zvano »nesavršeno« (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu pokore. Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u Deset Božjih zapovijedi i u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama. P. Rodríguez (Città del Vaticano-Pamplona 1989) str. 299; usp. zasj., Doctrina de sacramento Paenitentiae, c. 3: zasj., Doctrina de sacramento Paenitentiae, c. 4: zasj., Canones de sacramento Paenitentiae, kan. 5: spovijed (priznanje) grijeha nas, i s čisto ljudskog gledišta, oslobađa i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se izravno sučeljava s grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost. Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta pokore: »Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi,47 jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno.« »Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer ‘ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, on ne može liječiti što ne poznaje’.«

Službenik i učinci sakramenta

Budući da je Krist službu pomirenja63 povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast otpuštati sve grijehe »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Odrješenje od grijeha pomiruje s Bogom, ali i s Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već je od starih vremena s pravom smatran onim koji poglavito ima vlast i službu pomirenja: on je ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovničkoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava. Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina;66 stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne pogibelji, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha i svakog izopćenja. Svećenici moraju poticati vjernike da pristupaju sakramentu pokore, i moraju biti vazda pripravni da slave taj sakrament kad god to vjernici razložno zatraže. zasj., Doctrina de sacramento Paenitentiae, c. 8: 13: Sakramenti ozdravljanja Slaveći sakrament pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku. Ispovjednik nije gospodar, već služitelj Božjeg praštanja. Služitelj ovog sakramenta treba se stoga sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izliječenju i punoj zrelosti. Treba za njega moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem. Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji sluša ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se »sakramentalni pečat«, jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje »zapečaćeno« sakramentom.

Oprosti

Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta pokore. « »Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome je li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.« »Svaki vjernik može oproste […] dobiti za se ili ih namijeniti za pokojne.« KAZNE ZA GRIJEH Da bi se ovaj nauk i praksa Crkve shvatili, potrebno je imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove »vječna kazna« za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište. To čišćenje oslobađa od onoga što se naziva »vremenita kazna« za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te također molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži »starog čovjeka« i obuče »novog čovjeka«.83 zasj., Decretum de purgatorio: ršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. »Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da gotovo nastaje jedna mistična osoba.« U općinstvu svetih, dakle, »među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara«. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh. Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; »nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju kod Boga imaju ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u samome Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja.« »Jednako tako toj riznici pripada i doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova vrijednost koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; na taj su način, radeći na svome spasenju, pridonosili spasenju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela.« Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego ga i potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi. Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe. zasj., Decretum de indulgentiis: Sakramenti ozdravljanja XI. Slavlje sakramenta pokore