III. dio · Život · Ljudska zajednica
Osoba i društvo
Ljudska osoba treba zajednički život. Društveni život nije za čovjeka nešto pridodano, nego zahtjev njegove naravi. Razmjenom s drugima, uzajamnim službama i razgovorom čovjek razvija svoje sposobnosti.
Komunitarni karakter ljudskoga poziva
Svi su ljudi pozvani k istoj svrsi, samome Bogu. Postoji neka sličnost između jedinstva božanskih Osoba i bratstva što treba da ga ljudi uspostave među sobom u istini i ljubavi. Ljubav prema bližnjemu neodjeljiva je od ljubavi prema Bogu. Ljudskoj je osobi potreban društveni život. Nije to čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu. Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koje nadilazi svaku od njih. Društvo, skup u isti mah vidljiv i duhovan, traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje »baštinik«, prima »talente« koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno zajedničko dobro. Svaka je zajednica određena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no »počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba«. Neka društva, kao što su obitelj i građanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su čovjeku nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza »gospodarskih, socijalnih, kulturnozabavnih, športskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili međunarodni«. Ta »socijalizacija« izražava također i naranu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te pridonosi zaštiti njezinih prava. Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu »društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih mjerodavnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra«. Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način Božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoči o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajednicama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti. IVAN XXIII., Enc. Mater et magistra, 60: anno: Ljudska zajednica Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono određuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose između pojedinaca i društava. Teži za uspostavom istinskog međunarodnog poretka.
Obraćenje i društvo
Društvo je nenadomjestivo za ostvarenje čovjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nužno je poštivati pravu ljestvicu vrednotâ koja »podređuje materijalno i prirodno nutarnjem i duhovnom«: »Ljudsku zajednicu stoga […] ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čežnje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednički uživaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tuđega duha marno gledaju i sami prihvaćaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju.« Zamjenjivanje sredstava s ciljevima,10 što dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome što je samo sredstvo za njezino postignuće, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekog cilja, rađa nepravednim strukturama koje »otežavaju ili stvarno onemogućavaju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima božanskog zakonodavca«. Zato, da se postignu društvene promjene koje bi stvarno bile u službi osobe, treba se osloniti na njezine duhovne i moralne darove i na trajan zahtjev njezina nutarnjeg obraćenja. Prvenstvo priznato obraćenju srca nipošto ne isključuje, naprotiv nameće obvezu da se ustanove i životne prilike, kada uzrokuju grijeh, prikladno poboljšaju da bi bile u skladu s normama pravednosti te da bi promicale, a ne sprečavale dobro. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris, 36: ez pomoći milosti, ljudi ne bi znali »uočiti put, često uzak, između kukavičluka koji popušta pred zlom, i nasilja koje, umišljajući da se bori protiv zla, samo ga otežava«. To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva vršenje pravednosti i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje život koji postaje dar sama sebe: »Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, sačuvat će ga« (Lk 17, 33). Ukratko