III. dio · Život · Ljudska zajednica
Sudjelovanje u društvenom životu
Ljudska zajednica treba autoritet da bude upravljana. Taj autoritet ima svoj temelj u ljudskoj naravi i pripada redu koji je Bog ustanovio. Svaki je autoritet dužan služiti zajedničkom dobru.
Vlast
»Ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra.« »Vlašću« se naziva ono svojstvo kojim određene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naređenja očekujući od njih poslušnost. Svakoj je ljudskoj zajednici potrebna vlast kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo građanske zajednice. Zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati zajedničko dobro društva. Vlast koju zahtijeva moralni red dolazi od Boga: »Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu« (Rim 13, 1-2). Obveza poslušnosti nalaže svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, došla je najstarija molitva Crkve za građansku vlast: »Gospodine, daj [im] zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris, 46: Acta 5, 120. sviđa te tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast koju si im ti povjerio da budu dostojni tvoga milosrđa.« Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali »oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji građana«. Raznolikost političkih režima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti zajedničko dobro narodâ kojima su nametnuti. Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno, nego djelovati za zajedničko dobro kao »moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjećaj odgovornosti«. »Ljudski zakon utoliko ima vrijednost zakona, ukoliko je u skladu s ispravnim razumom: i prema tome je očigledno da on potječe od vječnog zakona. Ukoliko se pak udaljuje od razuma, naziva se nepravednim zakonom: tako on nema vrijednost zakona, nego je, naprotiv, neka vrsta nasilja.« Vlast se vrši zakonito samo ako traži zajedničko dobro određene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vežu u savjesti. »U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju.« »Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge službe i ovlaštenja, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo ‘pravne države’, u kojoj vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji.« IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris, 51: Ljudska zajednica
Zajedničko dobro
U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je povezano sa zajedničkim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: »Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih.« Pod pojmom »zajedničko dobro« treba shvatiti »skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva«. Zajedničko dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a još više od onih koji obnašaju službu vlasti. U njemu je bitno troje. U prvom redu, ono pretpostavlja poštivanje osobe kao takve. U ime zajedničkog dobra javne vlasti su dužne poštivati temeljna i neotuđiva prava ljudske osobe. Društvo je dužno svakomu svom članu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, zajedničko dobro sastoji se u uvjetima izvršavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: takvo je pravo »da (svatko) djeluje prema ispravnoj normi svoje savjesti, pravo na zaštitu privatnog života te na opravdanu slobodu, i na religioznom području«. Nadalje, zajedničko dobro traži društveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sažetak svih društvenih dužnosti. Dakako, na vlast spada da u ime zajedničkog dobra prosuđuje između raznovrsnih pojedinačnih interesa. No ona mora omogućiti svakome ostvariti ono što mu je doista potrebno za ljudski život: hranu, odjeću, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavještavanje, pravo na osnivanje obitelji itd. Konačno, zajedničko dobro uključuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, Epistula Pseudo Barnabae, 4. 10 usp. poštenim sredstvima, jamči sigurnost društva i njegovih članova. Na zajedničkom dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajedničku obranu. Ako je svakoj ljudskoj zajednici zajedničko dobro ono po čemu se može prepoznati kao takva, ono se najpotpunije ostvaruje u političkoj zajednici. Zadaća je države braniti i promicati zajedničko dobro građanskog društva, građana i posrednih tijela. Uzajamne ovisnosti ljudi postaju sve jačima. One se pomalo protežu po svoj zemlji. Jedinstvo ljudske obitelji, koje objedinjuje bića s jednakim naravnim dostojanstvom, uključuje sveopće zajedničko dobro. Ono zahtijeva organizaciju zajednice naroda sposobnu »sa svoje strane [udovoljiti] raznim potrebama ljudi, kako na području društvenog života u koji spadaju prehrana, zdravstvo, odgoj [...], tako i u nekim posebnim prilikama koje tu i tamo nastaju, kao što je [...] potreba da se doskoči nevoljama izbjeglica ili da se pomogne iseljenicima i njihovim obiteljima«. Zajedničko dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: »Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno«. Taj se red temelji na istini, izgrađuje se u pravednosti, a oživljava ljubavlju.
Odgovornost i sudjelovanje
Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u društvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju zajedničkog dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe. Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji i po savjesnosti kojom vrši vlastiti posao on sudjeluje na dobru drugih i društva. Ljudska zajednica Koliko je to moguće, građani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne kulture do druge. »Valja pohvaliti postupak onih država u kojima većina građana, u istinskoj slobodi, sudjeluje u vođenju javnih poslova.« Kao i svaka etička dužnost, sudjelovanje svih na ostvarivanju zajedničkog dobra uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života. Koji obnašaju vlast, moraju podupirati vrijednosti koje hrane povjerenje članova skupine i potiču da se čovjek stavi u službu sebi sličnima. Sudjelovanje počinje odgojem i uljudbom. »S pravom možemo smatrati da je budućnost čovječanstva u rukama onih koji budu znali budućim pokoljenjima pružiti razloge života i nade.« Ukratko