II. dio · Sakramenti · Sakramenti kršćanske inicijacije
Sakrament euharistije
Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. U njoj se sadrži svo duhovno dobro Crkve — sam Krist, naš Vazam. Ona je ujedno žrtva, spomen-čin, prisutnost i sveta gozba.
Euharistija — izvor i vrhunac crkvenoga života
Euharistija je »izvor i vrhunac svega kršćanskog života«. »Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.« »Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom.« Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada »Bog bude sve u svima« (1 Kor 15, 18). Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere: »Naš se način mišljenja slaže s euharistijom, a euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja.«
Kako se ovaj sakrament zove?
Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegovih imena. Svako naime od tih imenâ doziva u svijest određene vidike tog sakramenta. On se naziva: Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eÙcaristen (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24) i eÙlogen (Mt 26, 26; Mk 14, 22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Lomljenje kruha – jer je taj obred, vlastit židovskoj gozbi, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh,152 posebno na Posljednjoj večeri. I po tomu su ga činu učenici nakon uskrsnuća prepoznali,154 a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor (sÚnaxij) – jer se euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve. Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, »žrtva zahvalna« (Heb 13, 15),158 duhovna žrtva159, žrtva čista160 i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza. Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom sakramentu, jer je euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo;161 naziva se još i svetinja, svete stvari, t¦ ¤gia162 – što je prvotno značenje »općinstva svetih«, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti,163 popudbina... Sveta misa – jer liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.
Euharistija u naumu spasenja
U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: »Uze kruh... «, »Uze čašu punu roda trsova... «. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino,164 plod »rada ruku čovječjih«, ali ponajprije »plod zemlje« i »plod trsa«, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je »iznio kruh i vino« (Post 14, 18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa. U Starom savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo značenje: beskvasni kruh naime, koji su Židovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svagdašnji kruh, Apostolorum, 1, 516); Didaché, 9, 5 (Typis Polyglottis Vaticanis 1970) str. 453. konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima. »Čaša blagoslovna« (1 Kor 10, 16), koja se pila na kraju židovske pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje. Čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani,168 već navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje ženidbene gozbe u Očevu kraljevstvu, gdje će vjernici piti novo vino169 što je postalo Krv Kristova. Prva najava euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: »Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?« (Iv 6, 60). Euharistija i križ su kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. »Da možda ne kanite i vi otići?« (Iv 6, 67) – to pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima »riječi života vječnoga« (Iv 6, 68), i da s vjerom prime dar njegove euharistije; to je isto što i primiti njega samoga. USTANOVLJENJE EUHARISTIJE Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. »U tom ih je trenutku postavio svećenicima Novoga saveza.« zasj., Doctrina de ss. Missae Sacrificio, c. 1: ri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju euharistije; sa svoje pak strane Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao. Da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe. »Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: ‘Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu.’ [...] Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: ‘Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem’ [...] I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.’ Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva’« (Lk 22, 7-20). Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. Ustvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva. » Po apostolima i njihovim nasljednicima on smjera na liturgijsko slavljenje spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i zagovaranja kod Oca. Od početka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. [...] Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2, 42.46). Kršćani su se sabirali »da lome kruh« naročito »u prvi dan tjedna« (Dj 20, 7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća. Slavlje se euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svagdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje središte života Crkve. Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo »dok on ne dođe« (1 Kor 11, 26), Božji narod na hodočašću »uskom stazom križa stupa« prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.
Liturgijsko slavljenje euharistije
Iz 2. stoljeća imamo svjedočanstvo svetog Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do naših dana ostali nepromijenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo što on piše oko 155. godine, tumačeći poganskom caru Antoninu Piju (138-161) što čine kršćani: »U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu. Čitaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, već prema tome koliko ima vremena. Zatim, kad čitač završi, predstojnik uzima riječ da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju. Zatim se svi zajedno dižemo i molimo molitve« »za nas same [...] i sve druge gdje god bili: da, spoznavši istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim životom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vječno spasenje. Nakon završene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom. Potom se predstojniku braće donosi kruh i čaša s vodom i vinom. On ih uzme, izreče hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opširno izriče zahvalu (grčki: eÙcaristίan), za ove od njega primljene darove. Kad predstojnik završi molitve i zahvalu, sav prisutni narod složno klikne: Amen. [...] Pošto je predstojnik završio molitve i narod odgovorio, oni što se kod nas zovu đakoni prisutnima dijele ‘euharistijski’ kruh, vino i vodu (eÙcaristhqšntoj), i nose ih odsutnima.« uharistijsko se bogoslužje dakle odvija prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo: — okupljanje vjernika, bogoslužje riječi s čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom; — Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću. Bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno »samo jedan bogoštovni čin«;177 stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega. Zar se nije na isti način odvijala i večera na dan uskrsnuća koju je uskrsli Isus blagovao s učenicima u Emausu? Putem im je tumačio Pisma, a zatim, dok bijaše s njima za stolom, »uzeo je kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao«. TIJEK SLAVLJA Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sasta1140 nak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u euharistiji. On je veliki svećenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista-Glave »in persona Christi capitis«) predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatni udio, svatko na svoj način: čitači, prinositelji darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen. Bogoslužje riječi obuhvaća »spise proroka«, to jest Stari zavjet, i »spomen-zapise apostola«, to jest njihove poslanice i evanđelja; nakon homilije koja potiče da se ta riječ primi »kakva uistinu jest, kao riječ Božja«,180 te se oživotvori, slijede prošnje za sve ljude, prema Apostolovim riječima: »Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti« (1 Tim 2, 1-2). Prinošenje darova (prikazanje): na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere »kad uze kruh i čašu«. »Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz njegova stvaranja.« Prinošenje darova na oltaru preuzima Melkisedekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On, u svojoj žrtvi, privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da prinose žrtve. Kršćani već od početka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose također svoje darove da se podijele potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta),182 uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati: »Oni koji su imućni i to žele, daju što tko hoće. A što se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaže siročad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamničenike i pridošle strance, jednom riječju, brine se za sve potrebne.« Anafora: s euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stižemo u srce i na vrhunac slavlja: U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju. U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze). U izvješću o ustanovljenju euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na križu. Mal 1,11. (Typis Polyglottis Vaticanis 1970) str. 451. anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje. U prošnjama Crkva izjavljuje da se euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom – nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama. U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju »kruh s neba« i »čašu spasenja«, Tijelo i Krv Krista koji se predao »za život svijeta« (Iv 6, 51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili »euharistizirani« (nad njima je izrečena euharistija), »mi tu hranu nazivamo euharistijom te nikomu nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što naučavamo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (ako nije kršten); i ako ne živi po Kristovu nauku«.187
Sakramentalna žrtva
Razlog zašto kršćani slave euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: »Ovo činite meni na spomen« (1 Kor 11, 24-25). Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je on sâm dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvoreni u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan. Euharistiju, dakle, treba promatrati: — kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu; — kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela; — kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha. ČIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu. Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega »zahvaljivanje«. Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu. SPOMEN-ČIN ŽRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA – CRKVE Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen. Prema Svetom pismu, spomen-čin nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio za ljude. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život. U Novom zavjetu spomen-čin poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, ona se spominje Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: »Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, ‘kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našeg otkupljenja.« Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: »Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje« i »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva« (Lk 22, 19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio »za mnoge [...] na otpuštenje grijeha« (Mt 26, 28). Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod: Krist, »Bog i Gospodin naš, [...] jednom se na oltaru križa imao po događaju smrti prikazati Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje; budući da se njegovo svećeništvo nije imalo smrću ugasiti (Heb 7, 24.27), na Posljednjoj večeri, ‘one noći kad bijaše predan’ (1 Kor 11, 23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva čovjekova narav) [...] po kojoj će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11, 23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.« Kristova žrtva i žrtva euharistije samo su jedna žrtva: »Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja«: »U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa [...] i ona je zaista žrtva zadovoljštine.« Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kris618, 2031 tovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima, i s njegovom potpunom žrtvom, i tako poprimaju novu zasj., Doctrina de ss. Missae Sacrificio, c. 1: zasj., Doctrina de ss. Missae Sacrificio, c. 2: Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom. Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice [orans]. Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda mjesnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku žrtvu: »Neka se drži zakonitom samo ona euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.« »Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.« S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru. Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, »koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili«,196 da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir: »Ukopajte [...] ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.« »Zatim [u anafori] molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopće za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za Zasj., Doctrina de ss. Missae Sacrificio, c. 2: Monike, uoči njezine smrti, upućene Augustinu i njegovu bratu. koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita žrtva [...] Upućujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grešnici, mi [...] prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.« Taj je nauk divno sažeo sveti Augustin potičući nas na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našeg Otkupitelja koju slavimo u euharistiji: »Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopća žrtva [...] po onom Velikom svećeniku koji je, uzevši lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas učini tijelom tako velike Glave. [...] Takva je žrtva kršćana: ‘tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu’ (Rim 12,5). I tu žrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome što prinosi ona prinosi samu sebe.« Ali je »ponajvećma [prisutan] pod euharistijskim prilikama«. Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. On uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je »tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti«. U presvetom sakramentu euharistije »sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i boštvom, i, prema tome, čitav Krist«. »Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek.« U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje: »Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli on. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.« A sveti Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni »da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala priroda, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego prirode, jer blagoslov mijenja i samu prirodu.« Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Nije naime manje dati [da postoje] nove stvari negoli mijenjati [im] naravi.« Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: »A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.« Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista. Štovanje euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. »Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno, Decretum de ss. Eucharistia, c. 4: štovanje sakramentu euharistije ne samo u misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.« Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu – prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i mora biti tako napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u Presvetom oltarskom sakramentu. Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crk669 vi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio »do kraja« (Iv 13, 1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas;212 i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: »Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj dati naknadu za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.« »Prisutnost pravoga Tijela i prave Krvi Kristove u ovom sakramentu ‘ne može se spoznati osjetilima’, veli sveti Toma, ‘već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu’.« Zato, tumačeći riječi iz Lk 22, 19: ‘Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati’, sveti Ćiril izjavljuje: ‘Nemoj postavljati pitanje je li to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže’.« »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, Što pod prilikama tim se sakrivaš, Srce ti se moje sasvim predaje, Jer dok promatra te, svijest mu prestaje. 75, a. 1, c.: Vid i opip, okus varaju se tu, Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh; Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, Istine nad ovom nema Istinom.«
Vazmena gozba
Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas. Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. »Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?« – veli sveti Ambrozije,216 a na drugom mjestu: »Oltar predstavlja Tijelo [Kristovo], a na oltaru je Kristovo Tijelo.« To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: »Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.« »UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI«: PRIČEST Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi« (Iv 6, 53). Da bismo odgovorili tom pozivu, trebamo se za toliki i tako sveti trenutak pripraviti. Sveti Pavao poziva na ispit savjesti: »Stoga AHMA 50, 589. Prex eucharistica I seu Canon Romanus [Rimski kanon], 96: 453. tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu pomirenja. Pred veličinom ovog sakramenta vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: »Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum: sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea« – »Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja«. U »Božanskoj liturgiji« svetog Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu: »Za pričesnika tvoje otajstvene večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik ispovijedam: »Spomeni se mene, Gospode, kada dođeš u kraljevstvo svoje.« Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi. Tjelesno držanje (geste, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist postaje našim gostom. Posve je u skladu sa samim značenjem euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete,223 pričeste kada sudjeluju u misi. »Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.« Crkva obvezuje vjernike da u »nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji« i da euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, Ritus Communionis [Obred pričesti], 133: Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, »sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obje prilike; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe«. To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima. PLODOVI PRIČESTI Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Glavni je plod primanja euharistije u pričesti tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu« (Iv 6, 56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: »Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni« (Iv 6, 57): »Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navješćuju Radosnu vijest da je darovan zalog života, kao kad je anđeo rekao Mariji [Magdaleni]: ‘Krist je uskrsnuo!’ Gle, onomu koji prima Krista već sada je darovan život i uskrsnuće.« Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, »oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom«,230 čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krstu. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina. Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti »predano je za nas« i Krv koju pijemo »prolivena je za mnoge na Institutio generalis Missalis Romani [Opći uvod u Rimski misal], 240: 68. Fanqîth, Breviarium iuxta ritum Ecclesiae Antiochenae Syrorum, sv. 1 (Mossul 1886) str. 237a-b. otpuštenje grijeha«. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih: »Doista, kad god ga primamo, smrt Gospodnju navještamo«. Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenje grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.« Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu: »Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da [...], primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.« Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti svezu s njim po smrtnome grijehu. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu pomirenja. Vlastito pak euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom. Jedinstvo otajstvenog Tijela: euharistija stvara Crkvu. Koji primaju euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje euharistija: »Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10, 16-17): »Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vaš sakrament, primate svoj sakrament. Odgovarate ‘Amen’ (Da, tako je) na ono što primate i tim odgovorom to potpisujete. Čuješ riječ: ‘Tijelo Kristovo’, i ti odgovaraš ‘Amen’. Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit.« Euharistija obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći prepoznavati Krista: »Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznaješ brata svoga. [...] Tim što ne smatraš dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obeščašćuješ taj isti stol. [...] Bog [...] te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, čak ni tada, nisi postao milosrdniji.« Euharistija i jedinstvo kršćana. Pred veličinom ovog otajstva sveti Augustin kliče: »O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!« Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju. Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom slave euharistiju s velikom ljubavlju. »Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente – poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju – po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom.« Zato neko zajedništvovanje u svetinjama »jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast«. Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve a nastale iz reformacije, »naročito zbog nedostatka sakramenta reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva«. To je razlog zašto Katoličkoj Crkvi Sacrosanctum Concilium, 47: nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama. Ipak i one, »kad na svetoj Večeri vrše spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak«. Katolički služitelji, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (euharistiju, pokoru i bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, ako to oni svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.244
Euharistija — zalog buduće slave
U jednoj staroj molitvi Crkva kliče otajstvu euharistije ovako: »O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.« Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara »napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću«,246 to je euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi. Na Posljednjoj je večeri sam Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: »A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega« (Mt 26, 29). Svaki put kad Crkva slavi euharistiju, ona se sjeća tog obećanja te upravlja pogled prema onome »koji dolazi« (Otk 1, 4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleći: »Marana tha!« (1 Kor 16, 22), »Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 22, 20), »Neka dođe tvoja milost i prođe ovaj svijet!« Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato euharistiju slavimo »čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista«,249 Svetkovina Presv. Tijela i Krvi Kristove, Antifona za »Veliča«,