II. dio · Sakramenti · Sakramenti kršćanske inicijacije
Sakrament potvrde
Potvrda usavršuje krsnu milost i daje puninu Duha Svetoga. Pomazanje svetom krizmom uz polaganje ruku i riječi »Primi pečat dara Duha Svetoga« utiskuje neizbrisivi duhovni biljeg.
Potvrda u naumu spasenja
Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament potvrde tvori cjelinu »sakramenata kršćanske inicijacije«, jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. »Po sakramentu potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru.« krsta, kan. 11: usp. Ordo Confirmationis, Prethodne napomene, 2 (Typis Polyglottis Vaticanis 1973) str. 16.
Znakovi i obred potvrde
U obredu ovog sakramenta valja razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje, tj. duhovni pečat. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja107 i radosti,108 ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane,109 i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili Kristov miomiris. Potvrđenik ovim pomazanjem prima »biljeg«, pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe,111 znak njezina autoriteta,112 njezina vlasništva nad određenim predmetom:113 tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina114 ili neke povelje,115 što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom. Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: »Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha« (2 Kor 1, 21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena. Biskup posvećuje svetu krizmu za svu svoju biskupiju na Veliki četvrtak, u misi posvete ulja. U istočnim je Crkvama to posvećenje pridržano patrijarhu: Antiohijska liturgija ovako izražava epiklezu posvete svete krizme (što se grčki kaže mÚron): [»Oče, (...) pošalji svoga Svetoga Duha] na nas i na ovo ulje koje je pred nama, i posveti ga, da svima koji se njime pomažu i obilježe bude: myron sveti, myron svećenički, pomazanje kraljevsko, haljina svjetlosti, plašt spasenja, dar duhovni, posvećenje dušâ i tijelâ, radost srca, sreća nepropadljiva, pečat neizbrisiv, štit vjere i strašna kaciga protiv svih djela Protivnikovih«. Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, kao što je slučaj u rimskom obredu, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako je jasno da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba, odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u euharistiji. U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke. Taj je gest već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. Pritom moli za izlijevanje Duha: »Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista! Ti si ove sluge svoje nanovo rodio vodom i Duhom Svetim i od grijeha ih oslobodio. Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga, Branitelja; daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i pobožnosti; ispuni ih duhom svoga straha, po Kristu Gospodinu našemu.« Pontificale iuxta ritum Ecclesiae Syrorum Occidentalium id est Antiochiae, Pars I, Versio latina (Typis Polyglottis Vaticanis 1941) str. 36-37. Ordo Confirmationis, 25 (Typis Polyglottis Vaticanis 1973) str. 26. Po tom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu »sakrament potvrde podjeljuje se pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: ‘Primi pečat Dara Duha Svetoga’«. U istočnim Crkvama bizantskog obreda, pomazanje svetim mÚron biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: Sfragˆj dωre©j PneÚmatoj Ἁgίou (»Pečat dara Duha Svetoga«). Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.126
Učinci potvrde
Iz sámoga slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde poseban izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice. Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: — dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: »Abba, Oče!« (Rim 8, 15); — čvršće nas sjedinjuje s Kristom; — umnaža u nama darove Duha Svetoga; — usavršuje naš vez s Crkvom;127 — priopćuje nam »osobitu snagu Duha Svetoga« da, kao »pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru«, da »hrabro ispovijedamo ime Kristovo« i nikada se ne stidimo njegova križa: »Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj Rituale per le Chiese orientali di rito bizantino in lingua greca, Pars 1 (Libreria Editrice Vaticana 1954) str. 36. Dogm. konst. Lumen gentium, 11: Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.« Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, »karakter«,130 koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom. »Karakter« usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: »potvrđenik prima snagu javno riječima ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)«.132
Tko može biti potvrđen?
Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno, »vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno«. Sakrament kršte nja je doduše bez potvrde i euharistije valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena. Latinski običaj kroz stoljeća naznačuje kao osnovnu dob za primanje sakramenta potvrde »dob rasuđivanja«. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu još dostigla dob rasuđivanja. Ako se kadšto govori o potvrdi kao »sakramentu kršćanske zrelosti«, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko »ovjerovljenje« da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeća: »Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako čovjek već u djetinjstvu može primiti savršenstvo duhovne dobi o kojem govori Knjiga mudrosti (4, 8): ‘Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.’ Odatle se tumači da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujući snazi Duha Svetoga što je primiše, hrabro, do krvi borili za Krista.« Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj je potonjoj osobita odgovornost za pripravu potvrđenika. Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom. Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.139
Služitelj potvrde
Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Na Istoku redovito prezbiter koji krsti odmah u jednom te istom slavlju podjeljuje i potvrdu. Međutim, on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup, čime se izražava apostolsko jedinstvo Crkve, kojemu se spone jačaju sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kada se u puno zajedništvo s Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan. 17; latinskom obredu redoviti je djelitelj potvrde biskup. Premda biskup, ako je potreba, može prezbiterima dati ovlast da dijele potvrdu,143 potrebno je ipak, radi značenja samog sakramenta, da je on podjeljuje, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde vremenski odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. Stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da njihovo dijeljenje sakramenta ima učinak da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i s njezinim poslanjem svjedočenja za Krista. Kada je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter može mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine. Ukratko