II. dio · Sakramenti · Sakramenti u službi zajednice
Sakrament svetoga reda
Sveti Red je sakrament po kojemu se nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Ima tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. Bitni obred je polaganje ruku i posvetna molitva.
Zašto ime sakrament reda?
Riječ red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo,4 naziva od najdrevnijih vremena τάξεις (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice... Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje »svete vlasti« (sacra potestas),5 a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.
Sveti red u naumu spasenja
Izabrani je narod Bog ustanovio kao »kraljevstvo svećenikâ, narod svet« (Izl 19, 6). Ali unutar izraelskog naroda Bog je izabrao jedno od dvanaest plemena, Levijevo pleme, odvajajući ga za bogoštovnu službu;7 sam Bog je njegova baština. Počeci starozavjetnog svećeništva posvećeni su posebnim obredom. Njime su svećenici »postavljeni za ljude u odnosu prema Bogu, da prinose darove i žrtve za grijehe«.10 ako je ustanovljeno za naviještanje Božje riječi11 i za uspostavljanje zajedništva s Bogom po žrtavama i molitvama, to svećeništvo ipak nije bilo sposobno ostvariti spasenje jer je moralo neprekidno prinositi žrtve i nije moglo dovesti do konačnog posvećenja,12 koje će samo Kristova žrtva ostvariti. Crkvena liturgija, ipak, u Aronovu svećeništvu i u levitskoj službi, kao i u uspostavi sedamdesetorice muževa,13 vidi sliku novozavjetnog svećeništva. Tako Crkva, u latinskom obredu, u posvetnoj molitvi kod biskupskog ređenja moli: »Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, [...] ti si milosnom Riječju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svećenike postavljao i svetišta svoja nisi ostavio bez službe...« U ređenju prezbitera Crkva moli: »Gospodine, Sveti Oče, [...] u Starome zavjetu razvijali su se stupnjevi svećenstva i službe levita u iščekivanju novog otajstva: na čelo narodu postavio si velike svećenike da ga vode, a druge si ljude odabrao da im pomažu i imaju udjela u njihovoj službi. Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici ljudi punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoć, lakše upravljao brojnim narodom [...] za vrijeme putovanja kroz pustinju. Aronovim si sinovima predao izobilje očinske punine.« A u posvetnoj molitvi ređenja đakona Crkva ispovijeda: »Odredio si da za vršenje svete službe vojuju službenici raspoređeni u tri stupnja. U Starom zavjetu ti si izabrao Levijeve sinove da vrše službu u svetom šatoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: baština vječnog blagoslova.« Pontificale Romanum. De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, De Ordinatione Episcopi. Prex ordinationis, 47, editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1990) str. 24. Pontificale Romanum. De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, De Ordinatione presbyterorum. Prex ordinationis, 159, editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1990) str. 91-92. Pontificale Romanum. De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, De Ordinatione diaconorum. Prex ordinationis, 207, editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1990) str. 121. Sakramenti u službi zajednice JEDINO KRISTOVO SVEĆENIŠTVO Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini »Posrednik između Boga i ljudi« (1 Tim 2, 5). Melkisedeka, »svećenika Boga Svevišnjega« (Post 14, 18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog »velikog svećenika po redu Melkisedekovu« (Heb 5, 10; 6, 20), »svetog, nedužnog, neokaljanog« (Heb 7, 26), koji »jednim [...] prinosom zasvagda usavrši posvećene« (Heb 10, 14), tj. svojom jedinom žrtvom na križu. Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. »Naime, samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici.« DVOJAKO UDIONIŠTVO U JEDINSTVENOM KRISTOVU SVEĆENIŠTVU Krist, veliki svećenik i jedini posrednik, učinio je Crkvu kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu (Otk 1, 6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva svećenička. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrše svoje svećeništvo sudjelovanjem u Kristovu svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krštenja i potvrde »posvećeni da budu [...] sveto svećenstvo«. Ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo biskupa i prezbitera te opće svećeništvo svih vjernika, iako »i jedno i drugo, svako na svoj način, imaju dio u Kristovu svećeništvu«,20 ipak se između sebe bitno razlikuju, premda su »u međusobnom odnosu«. U kojem smislu? Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih (Parisiis 1876) str. 647. kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom reda. U OSOBI KRISTA – GLAVE... U crkvenoj je službi zaređenog službenika sâm Krist nazočan u svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje u osobi Krista-glave (in persona Christi Capitis): »Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi).« »Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zakona djeluje u Kristovoj osobi.« Po službi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je τύπος του̃ Πατρός, kao živa slika Boga Oca. Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve. »[...] ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje.« Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje »svetu vlast«, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. »Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado dokaz ljubavi prema njemu.«...»U IME SVE CRKVE« Ministerijalno svećeništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve,30 a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu. Izraz »u ime sve Crkve« ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se »po Kristu, s Kristom i u Kristu«, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, glava i udovi (caput et membra), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se služiteljima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.
Tri stupnja sakramenta reda
»Tako od Boga crkvenu ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, prezbiterima, đakonima.« Katolički nauk, izražen kroz liturgiju, kroz učiteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog Iv 21,15-17. sudjelovanja u Kristovu svećeništvu: biskupstvo i prezbiterat. Đakonat je njima na pomoć i služenje. Zato izraz sacerdos u sadašnjoj praksi označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone. Međutim, katolički nauk uči da se stupnjevi sudjelovanja u svećeništvu (biskupstvo i prezbiterat) kao i stupanj služenja (đakonat) podjeljuju sakramentalnim činom zvanim »ređenje« tj. sakramentom reda: »Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Božje vijeće i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve.« BISKUPSKO REĐENJE – 34 Da ispune tako uzvišeno poslanje, »apostole je Krist obdario posebnim izlijevanjem Duha Svetoga koji je sišao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomoćnicima duhovni dar, koji je sve do nas došao u biskupskom posvećenju«. Drugi vatikanski koncil pak uči »da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta reda, koju liturgijski običaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvišim svećeništvom, vrhuncem [»Summa«] svete službe«. »Biskupsko posvećenje sa službom posvećivanja daje također službe poučavanja i upravljanja [...]. Budući da se polaganjem ruku i riječima posvećenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, te djeluju u njegovoj osobi« (in Eius persona agant).« »Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri.« Sakramenti u službi zajednice »Članom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvećenju i po hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i članovima Kolegija«. Na značaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upućuje i stari običaj da više biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito ređenje biskupa traži poseban pristanak rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajedništva pojedinačnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvo njihove slobode. Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom braćom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: »Iako je pojedini biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po božanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opće Crkve.« Iz svega što je rečeno vidi se zašto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno značenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve. REĐENJE PREZBITERA – « »Zadatak njihove službe predan je u nižem stupnju prezbiterima: oni su postavljeni u red prezbitera da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvršavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista.« Lumen gentium, 23: Christus Dominus, 4:, 36:, 37: Ad gentes, 5:, 6:, 38: konst. Lumen gentium, 26: »Služba prezbitera, jer je usko povezana s biskupskim redom, sudjeluje u vlasti kojom sam Krist svoje Tijelo izgrađuje, posvećuje i upravlja. Zato svećeništvo prezbitera pretpostavlja sakramente kršćanske inicijacije, no ipak se podjeljuje onim posebnim sakramentom kojim se prezbiteri pomazanjem Duha Svetoga obilježuju posebnim biljegom i tako se suobličuju s Kristom svećenikom da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve.« »Premda prezbiteri nemaju vrhunac svećeništva i u vršenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima združeni svećeničkom čašću i posvećuju se po sakramentu reda, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog Svećenika,46 da propovijedaju evanđelje, da budu pastiri vjernika i da vrše službu Božju kao pravi svećenici Novoga zavjeta«. Snagom sakramenta reda svećenici sudjeluju u općem poslanju što ga je Krist povjerio apostolima. »Duhovni dar koji su primili na ređenju ne pripravlja ih za neko ograničeno i usko poslanje, nego za najviše i opće poslanje spasenja ‘sve do nakraj zemlje’«,48 tako da »uvijek budu duhom spremni bilo gdje naviještati evanđelje«. »Svoju svetu službu najviše vrše u euharistijskom bogoslužju ili sinaksi, gdje radeći kao predstavnici Krista i navješćujući njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, i u žrtvi mise posadašnjuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska jedinu žrtvu Novoga zavjeta, to jest žrtvu Krista koji se Ocu jedanput prinio kao neporočna žrtva.« Iz te jedine žrtve njihovo služenje crpi svu svoju snagu i moć. »Prezbiteri, mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoć i oruđe, pozvani da služe Božjem narodu, čine jedan prezbiterij sa svojim biskupom, s različitim dužnostima. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika čine na neki način prisutnim biskupa s kojim Sakramenti u službi zajednice su vjerno i velikodušno sjedinjeni i djelomično preuzimaju njegove službe i brigu te ih svaki dan brižno vrše.« Prezbiteri mogu vršiti svoju službu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obećanje poslušnosti koje daju biskupu u trenutku ređenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije ređenja označuju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom braćom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslušnost. »Svi prezbiteri, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, čine jedan prezbiterij.« Jedinstvo prezbiterija ima liturgijski izražaj u običaju da prezbiteri, nakon biskupa, polažu ruke za vrijeme obreda ređenja. Na ređenju đakona ruke polaže jedino biskup, označujući tako da je đakon posebno pridružen biskupu u izvršavanju svoje »diakonije«. Đakoni na osobit način sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg (karakter) koji se ne može izbrisati i koji ih suobličuje s Kristom koji je postao »đakon«, tj. poslužitelj svih. Između ostaloga dužnost je đakona pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi. usp. Christus Dominus, 15: Ad gentes, 16: Sacrosanctum Concilium, 35, 4: Ad gentes, 16: oslije Drugog vatikanskog koncila latinska je Crkva opet uspostavila đakonat »kao poseban i trajan hijerarhijski stupanj«,59 dok ga je istočna Crkva trajno sačuvala. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen oženjenim muškarcima, važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Zaista je prikladno i korisno da se muževi koji vrše đakonsku službu u Crkvi, bilo u liturgijskom i pastoralnom životu, bilo u socijalnim ili karitativnim djelima, ojačaju »polaganjem ruku, predanim već od apostolskog vremena, i tješnje povežu s oltarom da po sakramentalnoj milosti đakonata uspješnije izvrše svoju službu«.60
Slavlje, služitelj i primatelj
Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, s obzirom na važnost za život partikularne Crkve, traži sudjelovanje što je moguće većeg broja vjernika. Ređenje će biti po mogućnosti nedjeljom i u katedrali, sa svečanošću koja se dolikuje toj okolnosti. Sva tri ređenja, biskupsko, prezbitersko i đakonsko, imaju isti oblik. Mjesto im je u euharistijskoj liturgiji. Bitni je obred sakramenta reda, za sva tri stupnja, biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika uz posebnu posvetnu molitvu kojom se od Boga traži izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova prikladnih za službu za koju se kandidat redi. Kao u svim sakramenatima, i ovdje prate slavlje pridodani obredi. Iako su ti obredi vrlo različiti u pojedinim liturgijskim predajama, zajedničko im je svojstvo da izražavaju raznolike vidove sakramentalne milosti. Tako, u latinskom obredu, uvodni obredi – predstavljanje i izbor ređenika, biskupov nagovor, ispitivanje ređenika, litanije svih svetih – potvrđuju da je izbor kandidata izvršen prema običaju Crkve i pripravljaju za svečani čin posvete. Slijede drugi obredi koji izražavaju i simbolično dovršuju netom ispunjeno otajstvo: to su za biskupa i prezbitera pomazanje krizmom što je znak posebnog pomazanja Duha Svetoga koji njihovu službu čini plodnom; predaja knjige evanđelja, prstena, mitre i pastirskog štapa biskupu u znak njegova apostolskog poslanja da naviješta riječ Božju, njegove vjernosti Crkvi, Kristovoj zaručnici, njegove službe pastira Kristova stada; prezbiteru pružanje plitice i kaleža, prinosa svetoga naroda,62 a on je pozvan da ga prinosi Bogu; pružanje knjige evanđelja đakonu koji je primio poslanje naviještanja Kristova evanđelja. presbyterorum. Traditio panis et vini, 163, editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1990) str. 95. Sakramenti u službi zajednice
Učinci sakramenta reda
Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom da bude Kristovim sredstvom za njegovu Crkvu. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja. To udioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krsta i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen. Tko je valjano zaređen može, naravno, iz važnih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši,79 ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi,80 jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek. Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno tvrdi: »Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje. [...] Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz nečista sredstva, ona se ne onečišćuje.« MILOST DUHA SVETOGA Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik. Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (»da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast«: molitva posvete biskupa u latinskom obredu):83 da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema konst. Lumen gentium, 21:, 28:, 29: Presbyterorum ordinis, 2: 58 (1966) 992. Pontificale Romanum. De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, De Ordinatione Episcopi. Prex ordinationis, 47, editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1990) str. 24. siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce. »Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu...« U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda. Đakoni, »ojačani sakramentalnom [...] milošću, služe Božjem narodu u zajedništvu s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije«. Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, uzvikuje: »Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, Bizantska liturgija. Druga molitva prezbit. rukopoloženja: 36. približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo.« »Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu.« – [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, »uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njema] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje«. A sveti Arški župnik kaže: »Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji.« »Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi.« [...] »Svećeništvo je ljubav Isusova srca«. Ukratko