II. dio · Sakramenti · Sakramenti u službi zajednice
Sakrament ženidbe
Ženidbeni savez kojim muž i žena uspostavljaju zajednicu svega života uzdignuta je od Krista na dostojanstvo sakramenta. Ženidba je nerazrješiva, vjerna i plodna — kršćanska obitelj je »domaća Crkva«.
Ženidba u Božjem planu
Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju, a završava prikazom »svadbe Jaganjčeve« (Otk 19, 9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu »otajstvu«, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o njezinim različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi »u Gospodinu« (1 Kor 7, 39), u Novom savezu Krista i Crkve. ŽENIDBA U REDU STVARANJA »Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom [...]. Sam Bog je začetnik ženidbe.« Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je kroz vjekove mogla biti podvrgnuta, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u ženidbi opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo,98 ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti ženidbenog sjedinjenja, jer je »spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici«.99 og koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno i urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga100 koji je Ljubav (1 Iv 4, 8.16). Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Ona je dobra, veoma dobra u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: »I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite« (Post 1, 28). Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: »Nije dobro da čovjek bude sam« (Post 2, 18). Žena, »meso od mesa« njegova, to jest, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao »pomoć«,103 predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. »Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24). Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsjećajući kakav je bio »u početku« Stvoriteljev naum: »Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo« (Mt 19, 6). To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškarca i žene. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, već prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama – ali čini se da je upravo općeg karaktera. Vjera nas uči da taj nered, koji s boli zapažamo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh, ima za prvu posljedicu raskid izvornoga Sakramenti u službi zajednice zajedništva muškarca i žene. Njihovi su odnosi izopačeni uzajamnim optužbama;106 njihova uzajamna privlačnost, dar samog Stvoritelja,107 izokreće se u odnose gospodarenja i požude;108 divan poziv muškarca i žene da budu plodni, da se množe i da sebi podlože zemlju109 opterećen je porođajnim bolovima i umorom od rada. Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog »u početku« stvorio. Patnje koje proizlaze iz grijeha, »muke rađanja« i rad »u znoju lica svoga« (Post 3, 19), predstavljaju također lijek koji ublažuje štete grijeha. Nakon pada, ženidba pomaže da čovjek nadvlada povlačenje u sebe, sebičnost, traženje vlastitog užitka, te potiče otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje. Moralna svijest glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarhâ i kraljeva nije još izričito odbačeno. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove »tvrdoće srca« čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene. Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi,114 proroci su pripremali svijest izabranoga naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao odraza Božje ljubavi, »jake kao smrt«, koju »mnoge vode ne mogu ugasiti« (Pj 8, 6-7). Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti. U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca;119 ženidbeni je vez muškarca i žene nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. »Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 6). To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak, Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme,121 teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za život u ženidbi prema novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, Sakramenti u službi zajednice noseći svoj križ,122 ženidbeni drugovi mogu »shvatiti« izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života. To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: »Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti« (Ef 5, 25-26), odmah dodajući: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu« (Ef 5, 31-32). Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj124 koja prethodi svadbenoj gozbi, euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, ženidba je među krštenima pravi sakrament Novoga saveza. DJEVIČANSTVO RADI KRALJEVSTVA Krist je središte svega kršćanskog života. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili društvenih veza. Od samih početaka Crkve bilo je muškaraca i žena koji su se odricali velikoga ženidbenog dobra da bi slijedili »Jaganjca kamo god pođe«,127 da bi se bavili onim što je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi,128 idući ususret Zaručniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu življenju kojemu je on uzor: »Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati« (Mt 19, 12). jevičanstvo radi Kraljevstva nebeskoga razvijanje je krsne milosti, moćan znak uzvišene prednosti veze s Kristom, žarkog iščekivanja njegova povratka, znak koji također podsjeća kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi. Oboje, sakrament ženidbe i djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega, potječu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu živjeti u skladu s njegovom voljom. Poštovanje prema djevičanstvu radi Kraljevstva132 i kršćansko poimanje ženidbe nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: »Tko ozloglašuje ženidbu, zamračuje i slavu djevičanstva; tko ju hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu. [...] Doista, ono što izgleda dobrim samo u usporedbi s lošijim, ne može biti uistinu dobro; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je dobro u potpunom smislu.«
Slavlje ženidbe (vjenčanje)
»Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje [...] mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.« Stoga Perfectae caritatis, 12: Optatam totius, 10:, Apost. pob. Familiaris consortio, 16: Sakramenti u službi zajednice je potrebno da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore. Prema latinskoj predaji mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražavajući pred Crkvom svoju privolu. U predajama istočnih Crkava, svećenici – biskupi ili prezbiteri – svjedoci su uzajamne privole mladenaca,138 ali je i njihov blagoslov potreban za valjanost sakramenta. Različite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U epiklezi tog sakramenta mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve. On je pečat njihova saveza, uvijek ponuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se obnavljati njihova vjernost.
Ženidbena privola
Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izrazujući svoju privolu. »Biti slobodan« znači: — ne biti podložan prisili; — biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona. Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom »koji čini ženidbu«. Nema li privole, nema ni ženidbe. Privola je »čin volje kojim se supružnici uzajamno darivaju i primaju«: »Uzimam te za svoju ženu« – »Uzimam te za svoga muža«. Ta privola koja uzajamno vezuje supružnike, nalazi svoje izvršenje u činu kojim njih dvoje postaju »jedno tijelo«. Ordo celebrandi Matrimonium [Red slavlja ženidbe], 62, Editio typica altera (Typis Polyglottis Vaticanis 1991) str. 17. rivola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili velikog straha koji je nanesen izvana. Nijedna ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. Nedostaje li ta sloboda, ženidba je nevaljana. Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu čine ništavnom ili kao da je nije bilo),147 nakon što nadležni crkveni sud istraži slučaj, Crkva može proglasiti »ništavnost ženidbe«, što znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklapati druge ženidbene veze, s time da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja. Svećenik (ili đakon) koji prisustvuje vjenčanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. Nazočnost crkvenog službenika (kao i svjedokâ) vidljivo izražava da je ženidba crkvena stvarnost. To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traži crkveni oblik sklapanja ženidbe. Više razloga ide u prilog toj odluci: — Sakramentalna ženidba liturgijski je čin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslužju. — Ženidba uvodi u određeni crkveni stalež te u Crkvi uspostavlja među supružnicima i prema djeci stanovita prava i dužnosti. — Budući da je ženidba u Crkvi određeni stalež, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazočnosti svjedokâ). — Javnost privole štiti jednom dano »da« i pomaže da mu supružnici ostanu vjerni. Da supružničko »da« bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne ljudske i kršćanske temelje, priprava za ženidbu je od osnovne važnosti. Povlašteni su put toj pripravi primjer i pouka roditelja i obitelji. Uloga pastira i kršćanske zajednice kao »Božje obitelji« nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti ženidbe i obitelji,150 to više što u Sakramenti u službi zajednice naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja više ne jamče dovoljno tu pripravu: Mlade treba, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim dužnostima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, u pravo doba mogli prijeći od časnog zaručništva u brak. MJEŠOVITE ŽENIDBE I RAZLIČITOST VJERE U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitošću vjere (između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću opreznost. Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ako im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali, ipak, ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, poglavito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost. Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje ili taj oprost pretpostavljaju da obje strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe, kao i to da katolička stranka potvrđuje obveze, da ih je priopćila nekatoličkoj stranci kako bi ih i ona poznavala, naime da će čuvati svoju vjeru i da će djecu krstiti i odgajati u Katoličkoj Crkvi. U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane su kršćanske zajednice kojih se to tiče uspostavile zajedničku pastoralnu aktivnost za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi u svom posebnom stanju mogli živjeti u svjetlu vjere. Valja im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju. brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima poseban zadatak. Doista »muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom« (1 Kor 7, 14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to »posvećivanje« dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru. Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supružnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.
Učinci sakramenta ženidbe
»Iz valjane ženidbe nastaje među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, u kršćanskoj se ženidbi supružnici posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega staleža.« ŽENIDBENI VEZ Privolu kojom se ženidbeni drugovi uzajamno daju i prihvaćaju, zapečaćuje sam Bog. Iz njihova saveza »rađa se, također pred društvom, ustanova koja je po Božjoj odredbi trajna«. Supružnički savez uključen je u savez Boga s ljudima: »Prava ženidbena ljubav uzdignuta je u božansku ljubav.« Ženidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika i izvršenja ženidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti. MILOST SAKRAMENTA ŽENIDBE Kršćanski supružnici »u svom životnom položaju i u svom staležu imaju vlastit dar u Božjem narodu«. Ta milost vlastita sakraUsp. 1 Kor 7,16. Sakramenti u službi zajednice mentu ženidbe namijenjena je usavršavanju supružničke ljubavi, jačanju njihova nerazrješiva jedinstva. Snagom te milosti oni »se uzajamno pomažu za postizanje svetosti u bračnom životu te u prihvaćanju i odgoju djece«. Krist je izvor te milosti. »Kao što je nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve po sakramentu ženidbe dolazi ususret kršćanskim supruzima.« On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dižu, da si uzajamno opraštaju, da nose terete jedno drugoga,164 da budu »podložni jedni drugima u strahu Kristovu« (Ef 5, 21) te se ljube nadnaravnom, nježnom i plodnom ljubavlju. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog života on im već na ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjčeve: »Kako bih mogao izraziti sreću te ženidbe koju Crkva sjedinjuje, euharistijska žrtva utvrđuje, blagoslov pečati, anđeli naviještaju, a nebeski Otac prihvaća? [...] Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom, istim obdržavanjem, istim služenjem! Oboje su djeca istoga Oca, služitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.«
Dobra i zahtjevi ženidbene ljubavi
»Ženidbena ljubav uključuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, težnja duha i volje –; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu – vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju te se otvara plodnosti. Riječ je ukratko o redovitim značajkama svake ženidbene ljubavi, ali s novim značenjem koje ih ne samo čisti i učvršćuje, nego ih također toliko uzvisuje da postaju izrazom upravo kršćanskih vrijednosti«.166 usp. konst. Gaudium et spes, 48:, Apost. pob. Familiaris consortio, 13: jubav među supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrješivost njihova osobnoga zajedništva koje uključuje sav njihov život: »Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo« (Mt 19, 6). Oni su »pozvani trajno rasti u svome zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti bračnom obećanju potpunog uzajamnog dara«. To je ljudsko zajedništvo potvrđeno, očišćeno i k savršenstvu privedeno zajedništvom u Isusu Kristu, što ga daje sakrament ženidbe. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti. »Ženidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrđuje, jasno se očituje također u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, što ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi.« Mnogoženstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i isključivoj ženidbenoj ljubavi. VJERNOST ŽENIDBENE LJUBAVI Ženidbena ljubav, po samoj svojoj naravi, traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugome darovali. Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti »do drugačije odredbe«. »To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost ženidbenih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo.« Najdublji je tome razlog Božja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament ženidbe osposobljuje ženidbene drugove da tu vjernost predstavljaju i da je svjedoče. Od sakramenta, nerazrješivost ženidbe dobiva nov i dublji smisao. Može izgledati teško, čak nemoguće, za cijeli se život vezati uz jedno ljudsko biće. Stoga je još potrebnije naviještati Dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supružnici Sakramenti u službi zajednice dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Božje. Muž i žena koji Božjom milošću, često u vrlo teškim uvjetima, daju takvo svjedočanstvo zaslužuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice. Ipak ima prilika kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta fizičku rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje nove veze. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrješiv. U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista (»Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub« Mk 10, 11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prva ženidba bila valjana. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti. Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: »Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravednosti, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.« »Ustanova ženidbe i supružnička ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje«: »Djeca su najdragocjeniji dar ženidbe i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: ‘Nije dobro da čovjek bude sam’ (Post 2, 18) i koji je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko (Mt 19, 4), želeći mu udijeliti posebno udioništvo u svome stvoriteljskom djelu, blagoslovio je muža i ženu rekavši: ‘Plodite se i množite se’ (Post 1, 28). Prema tome, pravo njegovanje supružničke ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog života što otud proizlazi – ne zanemarivši ostale svrhe ženidbe – idu za tim da bi supružnici s hrabrošću bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnožava i obogaćuje svoju obitelj.« Plodnost supružničke ljubavi proteže se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog života koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su prvi i glavni odgojitelji svoje djece. U tom smislu osnovna je zadaća ženidbe i obitelji biti u službi života. Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to u ljudskom i kršćanskom pogledu može biti sasvim osmišljen. Njihova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.
Domaća Crkva
Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego »Božja obitelj«. Od početaka su jezgru Crkve često činili oni koji zajedno »s cijelim svojim domom« postadoše vjernici. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sav »dom bude spašen«. Postavši vjerničke, te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred svijeta koji nije vjerovao. Sakramenti u službi zajednice U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski koncil, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj »Ecclesia domestica – Kućna Crkva«. U krilu obitelji »roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i u svakome gaje njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto«. Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: »sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi«. Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i »bogatije čovječnosti«. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom stalno obnavljanom praštanju i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života. Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito blize Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: veliki broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji često zbog siromaštva. Ima onih koji u takvu stanju žive u duhu Blaženstava, uzorno služeći Bogu i bližnjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, »kućnih Crkava«, i velike obitelji koja je Crkva. »Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su ‘umorni i opterećeni’ (Mt 11, 28).« Ukratko