I. dio · Vjera · Čovjekov odgovor Bogu
Vjerujem
Vjera je ponajprije osobni čovjekov pristanak uz Boga. Istodobno, i nerazdvojno od toga, slobodno je prihvaćanje sve istine koju je Bog objavio. Vjera je i osobni čin i crkveni čin — uvijek oba zajedno.
Vjerovati znači potpuno se povjeriti Bogu. Abraham je praotac vjere: »Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost« (Rim 4,3). Djevica Marija najpotpunije je ostvarila poslušnost vjere: »Neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38). Njezin »da« na navještenje anđela čin je savršene vjere.
Vjera je nadnaravni dar: Nitko ne može vjerovati sam od sebe. Vjera je milost, dar Duha Svetoga koji otvara oči srca. No vjera nije slijepi skok u tamu — ona traži razumijevanje. »Vjerujem da bih razumio« (sv. Anzelmo). Vjera i razum nisu u sukobu: ispravno shvaćena znanost i ispravno shvaćena vjera nikad ne mogu biti u protuslovlju jer je isti Bog koji daje svjetlo razuma i svjetlo vjere.
Vjera je slobodan čin: Nitko ne smije biti prisiljen na vjeru. »Čin vjere je po samoj svojoj naravi slobodan čin« (DH 10). Isus je pozivao na vjeru, ali nikoga nije prisiljavao. Vjera je i izvjesna — jer se temelji na Božjoj Riječi, a Bog ne može lagati ni varati — ali ne čini vidljivim ono u što se vjeruje. Vjera može biti stavljena na kušnju, ali upravo tada raste i jača.
Vjera je početak vječnoga života: Već sada, u vjeri, kušamo radost i svjetlost blaženoga gledanja. »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za ono što ne vidimo« (Heb 11,1).
Poslušnost vjere
»Poslušnost vjere« (Rim 1,5; 16,26) znači da se čovjek slobodno potpuno povjerava Bogu, iskazujući »potpunu poslušnost razuma i volje Bogu koji objavljuje« (DV 5). Vjera je osobni pristanak čovjeka uz Boga koji mu se objavljuje. Abraham — otac vjere: »Vjerom pozvan, Abraham posluša te iziđe u zemlju koju je imao primiti u baštinu, i iziđe ne znajući kamo ide« (Heb 11,8). Abraham se potpuno predao Božjoj riječi — čak i kad je Bog zatražio žrtvu jedinca Izaka. Njegova vjera bila je stavljena na najtežu kušnju, a on »je smatrao da Bog može i od mrtvih uskrisiti« (Heb 11,19). Djevica Marija — najsavršenije ostvarenje vjere: »Blažena ti što si povjerovala!« (Lk 1,45) — riječi koje Elizabeta upućuje Mariji. Marija je vjerna kroz cijeli život — od navještenja do križa. Njezin »da« na anđelov poziv — »Neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38) — uzor je vjere za sve kršćane. Zato je Crkva časti kao najčistije ostvarenje vjere.
Znam komu sam povjerovao (2 Tim 1, 12)
»Znam komu sam povjerovao« (2 Tim 1,12). Pavlove riječi izražavaju bit vjere: osobni odnos s Bogom kojemu se potpuno povjeravamo. Vjera je izvjesna — izvjesnija od svake ljudske spoznaje, jer joj je temelj sama Riječ Boga koji ne može lagati. No vjera može biti stavljena na kušnju: zlo i patnja u svijetu, prividna šutnja Boga, skepticizam okoline — sve to može uzdrmati vjeru. Ali upravo tada vjera raste, čisti se i jača. Vjera traži razumijevanje: »Vjerujem da bih razumio« (sv. Anzelmo). Vjera i razum nisu u sukobu. Štoviše, vjera osvjetljuje razum, a razum služi vjeri. »Ispravno provedeno istraživanje u svim strukama, ako se provodi uistinu znanstveno i po moralnim normama, nikad neće biti u stvarnom sukobu s vjerom, jer zemaljske stvari i istine vjere potječu od istoga Boga« (GS 36). Sloboda vjere: Čin vjere po samoj svojoj naravi mora biti slobodan. Isus je pozivao na vjeru, ali nikoga nije prisiljavao. Crkva naučava da nijedan čovjek ne smije biti prisiljen prihvatiti vjeru protiv svoje volje — to bi bilo protivno samoj naravi vjere.
Značajke vjere
Vjera ima više bitnih značajki: Vjera je milost — dar Božji: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla« (Iv 6,44). Da bismo uopće mogli vjerovati, potrebna nam je pomoć Duha Svetoga koji pokreće srce, obraća ga k Bogu, otvara oči duha i daje »svima ugodnost pristajanja i vjerovanja istini« (DV 5). Vjera je ljudski čin: Vjera nije slijepa — ne protuslovi ljudskoj slobodi i razumu. Vjera je osobni čin razuma i volje kojim čovjek pristaje uz istinu koju Bog objavljuje. Vjera i znanost: Ne može biti pravoga sukoba između vjere i razuma, jer isti Bog koji daje svjetlo razuma i polaže istine vjere ne može zanijekati sam sebe. »Ako se nešto čini kao suprotnost, to dolazi ili od toga što dogme vjere nisu shvaćene po umu Crkve, ili se puka mnijenja drže zaključcima razuma« (Dei Filius). Vjera je nužna za spasenje: »Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se« (Mk 16,16). Vjera je početak vječnoga života — već sada u vjeri kušamo budući blaženstvo. Vjera je ustrajnost: Vjera nije jednokratni čin, nego životni put. Treba je hraniti molitvom, sakramentima, čitanjem Božje Riječi, zajedništvom s Crkvom. »Pravedni će od vjere živjeti« (Rim 1,17).