III. dio · Život · Božje spasenje: zakon i milost
Crkva, majka i učiteljica
Kršćanin ispunjava svoj poziv u Crkvi, u zajedništvu sa svim krštenima. Od Crkve prima Božju riječ i milost sakramenata. Crkvene zapovijedi obuhvaćaju moralni život povezan s liturgijskim životom.
Moralni život i Učiteljstvo Crkve
Crkva, kao »stup i tvrđa istine« (1 Tim 3, 15), »primila je svečanu Kristovu zapovijed da propovijeda spasonosnu istinu«. »Crkvi pripada da uvijek i svugdje naviješta moralna načela, pa i o društvenom poretku, i da donosi sud o bilo kojim ljudskim stvarnostima kad god to traže osnovna prava ljudske osobe ili spasenje duša.« Učiteljstvo pastira Crkve u moralnim pitanjima redovito se vrši u katehezi i u propovijedanju, uz pomoć djelâ teologa i duhovnih pisaca. Na taj se način, od pokoljenja u pokoljenje, pod vodstvom i budnošću pastira, prenosi »poklad« kršćanskog morala što ga sačinjava značajna cjelina normi, zapovijedi i kreposti koje proistječu iz vjere u Krista, a oživljava ih ljubav. Ta je kateheza tradicionalno, uz Vjerovanje i Očenaš, uzela kao temelj Deset Božjih zapovijedi koje izražavaju načela moralnog života što vrijede za sve ljude. Rimski prvosvećenik i biskupi »autentični su, Kristovom vlašću obdareni učitelji koji povjerenom im narodu propovijedaju vjeru koju treba da vjeruje i u život primjenjuje«. Redovito i opće učiteljstvo pape i biskupa koji su s njime u zajedništvu uči vjernike istini koju treba vjerovati, ljubavi koju treba vršiti i blaženstvu kojemu se treba nadati. Najviši stupanj sudjelovanja u Kristovu autoritetu zajamčen je karizmom nezabludivosti. Ona se »odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave«;80 proteže se i na sve dijelove nauka, uključujući i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati. Autoritet učiteljstva proteže se i na specifične zapovijedi naravnoga zakona jer je njihovo opsluživanje, po Stvoriteljevu zahtjevu, nužno za spasenje. Upozoravajući na zapovijedi naravnoga zakona, učiteljstvo Crkve vrši bitan dio svoje proročke zadaće da naviješta ljudima što oni po istini jesu i da ih podsjeća na ono što pred Bogom treba da budu. Božji Zakon, povjeren Crkvi, vjernicima se naviješta kao put života i istine. Stoga vjernici imaju pravo83 da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima koje pročišćuju prosudbu te, po milosti, ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. U djelu naučavanja i primjene kršćanskoga morala, Crkvi je potrebna požrtvovnost pastira, znanost teologa, doprinos svih kršćana i ljudi dobre volje. Vjerom i životom po evanđelju pojedini ljudi stječu iskustvo života »u Kristu« koji ih prosvjetljuje i osposobljuje da razabiru božanske i ljudske stvarnosti po Duhu Svetom. Tako se Duh Sveti može poslužiti i najneznatnijima da prosvijetli mudre i uzvišenije u dostojanstvu. Pojedine službe treba vršiti u duhu bratskog služenja i predano- sti Crkvi, u ime Gospodnje. U isto vrijeme savjest svakoga pojedinoga, u moralnoj prosudbi svojih osobnih čina, mora izbjegavati zatvaranje u granice individualnoga promatranja. Što bolje može, mora se otvoriti prema zajedničkom dobru, onako kako je izraženo u moralnom, naravnom i objavljenom zakonu te dosljedno u zakonu Crkve i u autentičnom naučavanju učiteljstva o moralnim pitanjima. Nije uputno suprotstavljati osobnu savjest i razum moralnom zakonu ili Crkvenom učiteljstvu. Na taj se način može među kršćanima razvijati istinski sinovski duh prema Crkvi. Takav duh predstavlja normalan razvoj krsne milosti koja nas je porodila u krilu Crkve i učinila udovima Tijela Kristova. Crkva nam, u svojoj majčinskoj skrbi, dijeli Božje milosrđe koje uništava naše grijehe, a djeluje nadasve u sakramentu pomirenja. Kao brižljiva majka, po svom bogoslužju, ona nam dan za danom pruža i hranu Gospodinove riječi i euharistije. Božje spasenje: Zakon i milost
Crkvene zapovijedi
Crkvene zapovijedi imaju mjesto u sklopu moralnog života što se nadovezuje na liturgijski život i njime se hrani. Obvezatnost tih pozitivnih zakona, koje su proglasile pastoralne vlasti, ima za cilj da vjernicima zajamči veoma potrebni minimum za duh molitve, moralnu založenost i rast ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prva zapovijed (»U dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane sudjeluj u svetoj misi i uzdrži se od težačkih poslova«) zahtijeva od vjernika da dan u koji se spominje Gospodinovo uskrsnuće te u dane kada se svetkuju osobite liturgijske svečanosti u kojima se časte otajstva Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca, sudjeluju ponajprije u euharistijskom slavlju na kojemu se sabire kršćanska zajednica i da se odmore od onih radova i poslova koji bi mogli spriječiti takvo svetkovanje tih dana. Druga zapovijed (»Barem jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe!«) jamči pripravu na Euharistiju po primanju sakramenta pomirenja koji produžuje krsno djelo obraćenja i oproštenja. Treća zapovijed (»Primi sakrament euharistije bar o Vazmu«) jamči minumum s obzirom na primanje Gospodinova Tijela i Krvi u vezi s vazmenim blagdanima, koji su vrelo i središte kršćanskog bogoslužja. Četvrta zapovijed (»U dane koje je odredila Crkva suzdrži se od blagovanja mesa i obdržavaj post!«) osigurava razdoblja askeze i pokore koja nas pripravljaju na liturgijske blagdane, što pridonosi da ovladamo svojim nagonima i postignemo slobodu srca. Peta zapovijed (»Pridonosi za crkvene potrebe!«) izriče, osim toga, da su pojedini vjernici dužni, prema svojoj mogućnosti, pomagati materijalnim potrebama Crkve.90
Moralni život i misijsko svjedočenje
Vjernost krštenih jedan je od temeljnih preduvjeta za naviještanje evanđelja i za poslanje Crkve u svijetu. Da bi ljudima očitovala snagu svoje istine i ižarivanja, poruka spasenja mora biti provjerena zapovijedi za svoje područje, životnim svjedočanstvom kršćana. »Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela izvršena vrhunaravnim duhom imaju moć da privuku ljude k vjeri i Bogu.« Budući da su udovi Tijela kojemu je Krist Glava,92 kršćani pridonose izgradnji Crkve čvrstoćom svog uvjerenja i svog vladanja. Crkva raste, razvija se i širi po svetosti svojih vjernika93 »dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4, 13). Svojim životom u Kristu kršćani uskoruju dolazak Kraljevstva Božjega, »kraljevstva istine, pravde i mira«. No zato ne zanemaruju svojih zemaljskih zadaća; vjerni svom Učitelju, oni ih ispunjuju čestito, strpljivo i s ljubavlju. Ukratko