III. dio · Život · Božje spasenje: zakon i milost
Milost i opravdanje
Opravdanje nam je zasluženo mukom Kristovom. Ono nam se podjeljuje krštenjem i suobličuje nas pravednosti Božjoj. Milost je naklonost, besplatna i nezaslužena pomoć koju nam Bog daje da odgovorimo na njegov poziv.
Opravdanje
Milost Duha Svetoga ima moć da nas opravda, to jest očisti od naših grijeha i udijeli nam pravednost Božju po vjeri u Krista Isusa40 i po krštenju: »Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu« (Rim 6, 8-11). Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umirući grijehu, i u njegovu uskrsnuću rađajući se na novi život; udovi smo njegova Tijela, Crkve,42 i loze pricijepljene njemu, Trsu: »Po Duhu smo svi mi udionici Božji [...] Imamo udjela u božanskoj naravi po daru Duha [...] Eto, zašto Duh čini božanskima one u kojima je prisutan!« rvo je djelo milosti Duha Svetoga obraćenje, kojemu je plod opravdanje, kako je Isus navijestio na početku evanđelja: »Obratite se jer je blizu Kraljevstvo Božje« (Mt 4, 17). Na poticaj milosti, čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. »Opravdanje [...] nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjega čovjeka.« Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Opravdanje je posljedica inicijative Božjeg milosrđa, Boga koji pruža oproštenje. Ono pomiruje čovjeka s Bogom. Izbavlja od ropstva grijeha i ozdravlja. Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Krista Isusa. Ovdje pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav, i daje nam se posluh Božjoj volji. Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na križu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga: »Sada se izvan Zakona očitovala pravednost Božja posvjedočena Zakonom i Prorocima – pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove« (Rim 3, 21-26). Opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode. Ta se suradnja s čovjekove strane izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u suradnji ljubavi s poticajem Duha Svetoga koji pretječe pristanak i čuva ga. zasj., Decretum de iustificatione, c. 7: Božje spasenje: Zakon i milost »Bog dotiče srce čovjekovo prosvjetljenjem Duha Svetoga tako da čovjek niti ostaje posve nedjelatan kada se podlaže nadahnuću, koje dakako može i odbiti, niti se bez božanske milosti, samom svojom slobodnom voljom, može pripraviti za pravednost pred Bogom.« Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sveti Augustin smatra da je opravdanje bezbožnika »veće djelo […] od stvaranja neba i zemlje« […], jer »nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje unaprijed izabranih neće proći nikada«. On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje sámo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe. Duh Sveti je nutarnji učitelj. Darivajući život »unutrašnjem čovjeku«, opravdanje uključuje posvećenje cijeloga bića: »Kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju – do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti – do posvećenja. [...] Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni« (Rim 6, 19.22).
Milost
Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje,50 posinci,51 sudionici božanske naravi52 i života vječnoga. Milost je sudjelovanje u Božjemu životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao »posinak« i on može Boga nazivati »Ocem«, u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu. zasj., Decretum de iustificatione, c. 5: aj je poziv na život vječni nadnaravan. Ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi, jer nam samo Bog može objaviti i darovati samoga sebe. Premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakoga drugog stvora. Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: »Je li, dakle, netko u Kristu, novi je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu« (2 Kor 5, 17-18). Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih (aktualnih) milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u tijeku djela posvećenja. Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo, Bog privodi k ispunjenju: »On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena.« »I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom, jer On djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.« Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor; Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može Božje spasenje: Zakon i milost ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno pokreće čovjekovo srce. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja »života vječnoga« odgovaraju toj težnji, iznad svake nade: »Ti si poslije svojih djela, koja su bila veoma dobra, počinuo sedmi dan. To nam je glas tvoje Knjige htio proreći da i mi poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra što si nam ih ti dao, treba da počinemo u tebi u subotu vječnoga života.« Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti koje se nazivaju i »karizme«, po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a koja znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkada i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je zajedničko dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu. Među posebnim milostima potrebno je spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve: »Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana; je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan!« (Rim 12, 6-8). Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red i tek se vjerom može upoznati. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela kako bismo zaključili da smo opravdani i spašeni. Ipak, po riječi Gospodinovoj: »Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati« (Mt 7, 20), promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru i na stav zaufana siromaštva. Jedan od najljepših iskaza takva raspoloženja duše jest odgovor sv. Ivane Arške na izazovno pitanje njezinih crkvenih sudaca: »Upitana znade li je li u milosti Božjoj, ona odgovori: ‘Ako nisam, neka me Bog u nju stavi; ako jesam, neka me Bog u njoj sačuva’.«
Zasluga
Riječ »zasluga« općenito označuje dužnu naplatu koju zajed- nica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje njome ravna. U odnosu prema Bogu, u strogo pravnom smislu, čovjek ne može imati zasluga. Između njega i nas nejednakost nema mjere, jer smo mi od njega kao Stvoritelja sve primili. Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti. Božje Očinsko djelovanje pretječe svojim nadahnućem, a na nj se nadovezuje čovjekovo slobodno djelovanje suradnjom, tako te zasluge za dobra djela treba pripisati najprije Božjoj milosti, a onda vjerniku. I sama čovjekova zasluga, uostalom, pripada Bogu jer je dobrim djelima u Kristu izvor Duh Sveti svojim nadahnućima i pomaganjem. Budući da nas naše posinaštvo po milosti čini udionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, pravo puno ljubavi koja nas čini »subaštinicima« Kristovim i dostojnima da steknemo »obećanu baštinu vječnoga života«. Zasluge naših dobrih Tisset (Paris 1960) str. 62. Praefatio de sanctis, I [Predslovlje svetaca I.]: 428; usp. »Doctor gratiae«, No na poticaj Duha Svetoga i ljubavi možemo sebi i drugima susljedno zaslužiti korisne milosti za naše posvećenje, za porast milosti i ljubavi i za postignuće vječnoga života. I sama vremenita dobra, kao što je zdravlje i prijateljstvo, možemo zaslužiti po rasporedu Božje mudrosti. Sve su te milosti i ta dobra predmet kršćanske molitve. Ona proviđa našoj potrebi za milošću u svrhu zaslužnih djela. Ljubav Kristova u nama vrelo je svih naših zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj ljubavi sjedinjuje s Kristom tako te jamči nadnaravni značaj naših čina i dosljedno njihovu zaslužnost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili živo svjesni da su njihove zasluge čista milost. »Poslije zemaljskog progonstva nadam se da ću tebe uživati u vječnoj domovini. Ali ne želim skupljati zasluge za nebo: hoću raditi jedino za tvoju ljubav. [...] Uvečer ovoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku jer te ne molim, Gospodine, da brojiš moja djela. Sva naša pravedna djela nisu bez mrlje u tvojim očima. Zato hoću da se zaodjenem tvojom vlastitom pravednošću i da od tvoje ljubavi primim vječno posjedovanje tebe samoga [...].«
Kršćanska svetost
»Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube [...] Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje je pak predodredio, te je i pozvao; koje je pozvao, te je i opravdao; koje je opravdao, te je i proslavio« (Rim 8, 28-30). TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Acte d’offrande à l’Amour miséricordieux: Récréations pieuses Prières (Paris 1992) str. 514-515. »Svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpun kršćanski život i na savršenu ljubav.« Svi su pozvani na svetost: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5, 48): »Da postignu tu savršenost, neka se vjernici služe silama primljenim po mjeri Kristova dara da se [...], u svemu poslušni volji Očevoj, posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će se svetost Božjega naroda razrasti u obilate plodove, kako to u povijesti Crkve izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca.« Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove »mistično« jer po sakramentima, »svetim misterijima«, daje udjela u Kristovu otajstvu, a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga mističnoga života kako bi se očitovalo da je nezasluženi dar koji je dan svima. Put savršenstva prolazi kroz križ. Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja. Duhovni napredak iziskuje askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru i radosti blaženstava: »Tko se penje, neprestano ide od početka k početku; nikada ne prestaje počimati. Želja onoga koji se uspinje, nikad se ne zaustavlja na onome što već poznaje.« Za dobra djela učinjena s Božjom milosti, u zajedništvu s Isusom, sinovi i kćeri svete Majke Crkve opravdano se nadaju milosti konačne ustrajnosti i nagradi od Boga, svoga Oca. Opslužujući isto pravilo života, vjernici sudjeluju »u blaženoj nadi« onih koje Božje milosrđe sabire »u sveti grad, novi Jeruzalem« što silazi »s neba, od Boga kao Zaručnica nakićena za svoga Zaručnika« (Otk 21, 2). W. Jaeger-