III. dio · Život · Božje spasenje: zakon i milost
Moralni zakon
Moralni zakon je djelo božanske mudrosti. Naravni je zakon upisan u srce svakoga čovjeka. Stari zakon je prvi stupanj objavljenog zakona. Novi ili evanđeoski zakon je milost Duha Svetoga primljena po vjeri u Krista.
Naravni moralni zakon
Čovjek sudjeluje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Naravni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo, što li istina, a što laž: »Naravni je zakon […] upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh. Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.« Božanski i naravni zakon4 pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Naravni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se naravni zakon, ne u odnosu na nerazumska bića, nego zato što je razum, koji ga proglašuje, vlastit ljudskoj naravi. »Gdje su dakle upisana [ta pravila], ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon i prelazi u srce čovjeka te odjelotvoruje pravednost ne useljujući se već kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak ne napuštajući pečat.« LAV XIII., Enc. Libertas praestantissimum: Leonis XIII Acta 8,219. Božje spasenje: Zakon i milost Naravni zakon »i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo i taj zakon sam je Bog dao čovjeku u stvaranju.« Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, naravni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteže na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti: »Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenjiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane čuvaju od zablude. [...] Zločin je zamijeniti ga protivnim zakonom, zabranjeno je ne izvršiti ma i jednu njegovu odredbu, nitko ga ne može cijeloga dokinuti.« Primjena naravnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznoličju kulturâ naravni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje među sobom i nalaže im, uza sve neizbježive razlike, opća načela. Naravni je zakon nepromjenjiv8 i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društava: »Krađu zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj Zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.« Naravni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On također postavlja nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon, osigurava nužni temelj za građanski zakon koji se na nj nadovezuje 144. 39, ed. K. Ziegler, (Leipzig 1969) str. 96. bilo razmišljanjem koje izvlači posljedice iz načela naravnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi. Zapovijedi naravnoga zakona ne uočavaju svi jasno i nepo- sredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati »svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude«. Naravni zakon pruža Objavljenom zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i usklađen s djelovanjem Duha Svetoga.
Stari zakon
Bog, naš Stvoritelj i Otkupitelj, izabrao je sebi Izraela kao svoj narod i objavio mu svoj Zakon, pripravljajući tako dolazak Kristov. Mojsijev zakon izražava mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu. One su proglašene i vjerodostojno potvrđene u sklopu Saveza spasenja. Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi su moralni propisi sažeti u Deset zapovijedi. Zapovijedi Dekaloga postavljaju temelje pozivu čovjeka, stvorena na sliku Božju; zabranjuju što se protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu i propisuju što je bitno. Dekalog je svjetlo ponuđeno savjesti svakoga čovjeka da mu očituje poziv i putove Božje i da ga brani protiv zla: Bog je »zapisao na ploče ono što ljudi nisu umjeli čitati u srcima«. Po kršćanskoj predaji, taj je Zakon, iako svet,12 duhovan13 i dobar,14 još nesavršen. Kao pedagog15 naznačuje što treba činiti, ali po sebi ne pruža moć, milost Duha Svetoga za svoje opsluživanje. Zbog grijeha, koji ne može ukloniti, ostaje zakonom robovanja. Po svetom Pavlu, osobita mu je uloga da pokazuje i očituje grijeh što u ljudskom srcu pobuđuje »zakon požude«. Ipak taj Zakon predstavlja konst. Dei Filius, c. 2: Božje spasenje: Zakon i milost prvi stupanj na putu Kraljevstva. Pripravlja i raspolaže izabrani narod i svakog kršćanina za obraćenje i za vjeru u Boga Spasitelja. Pruža nauk koji kao Riječ Božja ostaje zauvijek. Stari zakon je priprava na evanđelje. »Zakon je proroštvo i pedagogija budućih stvarnosti.« Prorokuje i pretkazuje djelo izbavljenja od grijeha koje će izvršiti Krist te Novom zavjetu pruža slike, »tipove«, simbole koji izražavaju život po Duhu. Taj Zakon napokon nalazi dopunu u nauku mudrosnih i proročkih knjiga koje ga usmjeruju prema Novom savezu i kraljevstvu nebeskom. »U doba Starog zavjeta [...] bilo je ljudi koji su imali ljubav i milost Duha Svetoga te koji su polagali nadu poglavito u duhovna i vječna obećanja. Po tome su pripadali novom zakonu. Slično tomu, u Novom zavjetu ima putenih ljudi koji još ne pripadaju savršenstvu novog zakona i koje čak u Novom zavjetu valja poticati na kreposna djela strahom od kazni i obećanjima vremenitih dobara. A premda je stari zakon dao zapovijedî ljubavi, ipak se po njemu nije davao Duh Sveti po kojem je ‘ljubav Božja izlivena u našim srcima’, kako se veli u Rim 5, 5.«
Novi zakon ili Evanđeoski zakon
Novi zakon ili Evanđeoski zakon predstavlja ovozemaljsko savršenstvo božanskog zakona, naravnog i objavljenog. Djelo je Kristovo, a izražen je osobito u Govoru na gori; djelo je i Duha Svetoga, po kojemu postaje nutarnjim zakonom ljubavi: »Sklopit ću s domom Izrelovim (...) novi Savez. [...] Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj« (Heb 8, 8.10). Novi zakon je milost Duha Svetoga, dana vjernicima po vjeri u Krista. On djeluje po ljubavi, služi se Gospodinovim Govorom na gori da nas nauči što treba činiti, i sakramentima da nam priopći milost da to vršimo: »Tko želi razmišljati s pobožnošću i razumijevanjem Besjedu što ju je naš Gospodin proglasio na gori, kako se čita u Matejevu evanđelju, mislim da će u njoj naći savršen način kršćanskog života s obzirom na ono što..]. To rekoh da se pokaže kako ta Besjeda doista sadrži sve norme prikladne za kršćanski život te da je ona savršena.« Evanđeoski zakon »dopunja« Stari zakon, pročišćava ga, premašuje i dovodi do savršenstva. U »blaženstvima« dopunja Božja obećanja, uzdižući ih i usmjerujući »Kraljevstvu nebeskom«. Obraća se onima koji su raspoloženi da vjerom prihvate tu novu nadu, a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista utirući tako neslućene putove Kraljevstva. Evanđeoski zakon usavršuje zapovijedi Zakona. Gospodinova Besjeda na gori nipošto ne dokida niti obezvređuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva skrivene vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu božansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, tamo gdje čovjek izabire između čistog i nečistog,22 gdje se oblikuju vjera, ufanje i ljubav i s njima sve druge kreposti. Tako evanđelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savršenosti Oca nebeskoga,23 opraštanjem neprijateljima i molitvom za progonitelje, po uzoru Božjeg velikodušja. Novi zakon nalaže vršenje religioznih čina: milostinje, molitve i posta, usmjerujući ih »Ocu koji vidi u skrovitosti«, nasuprot želji »da ljudi vide«. Molitva toga zakona jest Očenaš. Evanđeoski zakon uključuje odlučan izbor između »dva puta« te izvršivanje riječi Gospodinovih;28 sažet je u »zlatnom pravilu«: »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.« To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7, 12). Božje spasenje: Zakon i milost Sav Evanđeoski zakon obuhvaćen je novom zapovijedi Isusovom30 da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. Gospodnjem Govoru na gori valja dodati moralnu katehezu apostolskih pouka, kao Rim 12-15; 1 Kor 12-13; Kol 3-4; Ef 4-5; itd. Ta pouka apostolskim autoritetom prenosi Gospodinovo naučavanje, osobito izlaganjem kreposti koje proistječu iz vjere u Krista, a oduhovljuje ih ljubav kao poglaviti dar Duha Svetoga: »Ljubav nehinjena! [...] Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! [...] U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost« (Rim 12, 9-13). Ta nas kateheza uči kako rješavati slučajeve savjesti u svjetlu našeg odnosa s Kristom i s Crkvom. Novi zakon zove se zakon ljubavi, jer nas navodi da djelujemo iz ljubavi koju ulijeva Duh Sveti, više nego iz straha; Zakon milosti, jer, po vjeri i sakramentima, pruža milosnu snagu za djelovanje; Zakon slobode,33 jer nas oslobađa od obrednih i zakonskih propisa staroga Zakona te nas privodi da sami od sebe djelujemo pod poticajem ljubavi i tako nas iz stanja roba »koji ne zna što radi njegov gospodar« prenosi u stanje prijatelja, »jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega« (Iv 15, 15), štoviše u stanje sina baštinika. Novi zakon osim svojih zapovijedi obuhvaća i evanđeoske savjete. Tradicionalno razlikovanje između Božjih zapovijedi i evanđeoskih savjeta ustanovljeno je u odnosu na ljubav, koja je savršenstvo kršćanskog života. Zapovijedi idu za tim da uklone što je nespojivo s ljubavlju. Savjeti žele ukloniti i ono što nije u suprotnosti s ljubavlju, ali može predstavljati zapreku za njezin razvoj. Evanđeoski savjeti izražavaju živu puninu ljubavi, uvijek nezadovoljne što ne daje više. Svjedoče o njezinu poletu i potiču nas na duhovnu spremnost. Savršenstvo Novoga zakona sastoji se bitno u zapovijedima ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Savjeti naznačuju izravnije putove i uspješnija sredstva, a provode se u skladu sa zvanjem pojedinoga čovjeka: »Bog ne želi da svi opslužuju sve savjete, nego samo one koji su im primjereni, već prema različitosti osoba, vremena, prilika i snaga, kako to zahtijeva ljubav; ljubav je naime kraljica svih kreposti, svih zapovijedi, svih savjeta, jednom riječju svega zakona i svega kršćanskoga djelovanja, pa svima dodjeljuje mjesto, red, vrijeme, vrijednost.« Ukratko