I. dio · Vjera · Bog ide ususret čovjeku
Objava Boga
Bog se u svojoj dobroti i mudrosti htio objaviti i priopćiti otajstvo svoje volje, po kojemu ljudi po Kristu – Riječi tijelom postaloj – u Duhu Svetome imaju pristup k Ocu i postaju dionici božanske naravi. Bog se objavio postupno, kroz etape, pripremajući čovječanstvo za konačnu objavu u Isusa Kristu.
Od samoga početka Bog se dao upoznati ljudima. Premda ih je stvorio za blaženstvo koje nadilazi razumijevanje, Bog nije ostavio ljude u tami, nego im se objavio korak po korak. Nakon pada prvih roditelja, Bog ih nije napustio, nego im je dao obećanje otkupljenja i ponudio im svoj savez.
Bog je sklopio savez s Noom i po njemu sa svim živim bićima — obećavši da nikada više neće uništiti zemlju potopom. S Abrahamom je započeo poseban savez — pozvao ga iz njegove zemlje i obećao mu brojno potomstvo i blagoslov za sve narode. S Mojsijem na Sinaju dao je Zakon i ustanovio Izrael kao svoj narod — »svećeničko kraljevstvo i sveti narod« (Izl 19,6). Po prorocima je vodio svoj narod u iščekivanju konačnog spasenja.
Sve ove etape Objave bile su priprema za puninu Objave u Isusu Kristu. U njemu Bog nije samo govorio po posrednicima, nego je sam osobno ušao u ljudsku povijest.
Bog objavljuje svoj dobrohotni naum
Bog se objavljuje po svojem »dobrohotnom naumu« — vječnom planu spasenja. Već u stvaranju Bog se daje spoznati po vidljivom svijetu: »Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im je to očitovao. Uistinu, njegova nevidljiva svojstva — njegova vječna moć i božanstvo — jasno se opažaju umom po stvorenim djelima, od stvaranja svijeta« (Rim 1,19-20). No Bog se nije zadovoljio time da bude spoznatljiv samo po stvorenjima. On je osobno progovorio ljudima — najprije praroditeljima, zatim po Noi, Abrahamu, Mojsiju i prorocima. Objava je Božja inicijativa: Bog je taj koji izlazi ususret čovjeku. Čovjek ne otkriva Boga vlastiti naporom — Bog mu se sam objavljuje, pokrenut ljubavlju. Cilj Objave: Bog se objavljuje da bi ljude učinio dionicima svoje božanske naravi. Objava nije samo prenošenje informacija o Bogu — ona je poziv na osobni odnos, zajedništvo s Bogom. »Nevidljivome Bogu bilo je ugodno, iz obilja svoje ljubavi, osloviti ljude kao prijatelje i s njima drugovat« (DV 2).
Razdoblja objave
Objava se odvijala postupno, u etapama: Praotci: Od početka Bog se dao upoznati praroditeljima (Adamu i Evi). I nakon pada, obećao je otkupljenje — Protoevanđelje (Post 3,15): potomstvo žene satrt će glavu zmiji. Bog nije napustio pale ljude. Noa: Savez s Noom (Post 9,8-16) — znak duge — savez s cijelim čovječanstvom. Ovaj savez ostaje na snazi dok traje svijet. On je temelj Božjeg odnosa sa svim narodima. Abraham: »Idi iz zemlje svoje!« (Post 12,1). Abrahamov poziv početak je povijesti izabranog naroda. Bog obećaje Abrahamu brojno potomstvo i blagoslov za sve narode: »U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji« (Post 12,3). Abraham, otac vjere, »povjerova Bogu i uračuna mu se u pravednost« (Post 15,6). Mojsije: Na Sinaju Bog sklapa savez s Izraelom i daje Zakon (Deset zapovijedi). Izrael postaje »svećeničko kraljevstvo i sveti narod« (Izl 19,6). Bog se objavljuje kao JHVH — »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14). Proroci: Bog šalje proroke da pozivaju na vjernost savezu, da najavljuju otkupljenje i da pripravljaju dolazak Mesije. Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel i dvanaest »malih proroka« — svaki na svoj način najavljuju Kristov dolazak i uspostavu vječnoga kraljevstva.
Isus Krist, ujedno i posrednik i punina sve Objave
Isus Krist je ujedno posrednik i punina sve Objave. On nije samo jedan od proroka — on je Sam Božji Sin, konačna i savršena Riječ Oca. »Bog, koji je nekoć mnogo puta i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, u ove posljednje dane progovori nama u Sinu« (Heb 1,1-2). U Kristu je Bog rekao sve — nema nove javne objave nakon Krista. Kršćansko je spasiteljsko uređenje, naime novi i konačni Savez, neprolazno. Stoga nema čekati nikakvu novu javnu objavu prije slavnog ponovnog dolaska Gospodina našega Isusa Krista. No premda je Objava dovršena, nije potpuno razjašnjena — kršćanska vjera postupno prodire u njezin puni smisao. Privatne objave (ukazanja svetaca, Lurd, Fatima itd.) ne pripadaju pologu vjere. Učiteljstvo ih može odobriti ako ne protuslove vjeri, ali ih nijedan kršćanin nije dužan prihvatiti. One pomažu »živjeti u jednom povijesnom trenutku« ali ne nadopunjuju Kristovu objavu.