I. dio · Vjera · Bog ide ususret čovjeku
Sveto pismo
U Svetom pismu Crkva neprestano nalazi svoju hranu i snagu. Sveto pismo nadahnuto je od Boga i istinito naučava ono što je Bog htio da bude zapisano za naše spasenje. Pismo nije obična ljudska knjiga — ono je Božja Riječ izrečena ljudskim jezikom.
Nadahnuće: Bog je autor Svetoga pisma. Nadahnuće znači da je Bog, po Duhu Svetome, tako djelovao na svete pisce da su oni — koristeći svoje sposobnosti i osobnost — zapisali sve i samo ono što je Bog htio. Zato je Bog pravi autor Svetoga pisma, a ljudski pisci istinski autori.
Istina Pisma: »Budući da je sve što sveti pisci tvrde, tvrdnja Duha Svetoga, treba ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog radi našega spasenja htio da bude zabilježena« (DV 11).
Tumačenje Pisma: Da bi se ispravno razumjelo Sveto pismo, treba paziti na ono što su sveti pisci zaista htjeli reći i što je Bog njihovim riječima htio objaviti. To zahtijeva poznavanje književnih vrsta, povijesnih okolnosti, načina mišljenja i izražavanja dotičnog vremena. Pismo se čita u živoj Predaji Crkve, u suglasju s cjelinom vjere (»analogija vjere«).
Stari i Novi zavjet: Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjuje Stari. Oba se uzajamno osvjetljavaju. Kršćani čitaju Stari zavjet u svjetlu Krista umrloga i uskrsloga. Tipološko čitanje otkriva neiscrpni sadržaj Staroga zavjeta: Noin potop je pralik krštenja, mana u pustinji je pralik euharistije, prolazak kroz Crveno more pralik je uskrsnuća.
Kanon Svetoga pisma: Crkva je odredila konačni popis (kanon) nadahnutih knjiga: 46 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta. Evanđelja zauzimaju središnje mjesto jer su im središte Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja.
Krist – Jedina Riječ Svetoga pisma
Kršćanska vjera nije »religija Knjige«. Kršćanstvo je religija »Riječi« Božje, ne pisane i nijeme riječi, nego utjelovljene i žive Riječi — Isusa Krista. Da Sveto pismo ne bi ostalo mrtvo slovo, živi Krist — vječna Riječ živoga Boga — po Duhu Svetom otvara duh čitatelja razumijevanju Pisama (usp. Lk 24,45). Jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta: Bog je autor obaju Zavjeta. Stari zavjet priprema Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se uzajamno osvjetljuju: »Novi je u Starom sakriven, a Stari u Novom otkriven« (sv. Augustin). Tipologija: Crkva već od apostolskih vremena čita Stari zavjet u svjetlu Krista. Adam je »pralik Onoga koji ima doći« (Rim 5,14); potop je pralik krštenja; izlazak iz Egipta pralik je otkupljenja; mana u pustinji pralik je euharistije; prijelaz kroz Crveno more pralik je uskrsnuća.
Nadahnuće i istina Svetog pisma
Bog je autor Svetoga pisma: »Sveto pismo je Božji govor koliko je zapisano pod nadahnućem Duha Svetoga« (DV 9). Nadahnuće znači da je Bog odabrao ljude koji su, služeći se svojim sposobnostima i snagama, zapisali sve i samo ono što je Bog htio — kao pravi autori. Istina Pisma: »Sve što tvrde sveti pisci — tvrdi Duh Sveti — treba ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog radi našega spasenja htio da bude zabilježena u svetim Pismima« (DV 11). Pismo ne poučava prirodne znanosti, nego istinu spasenja — ali u tom je nepogrešivo. Važno je razlikovati nadahnuće od diktata: Bog nije diktirao tekst kao šef tajnici. Ljudski pisci koristili su svoj jezik, kulturu, stil i sposobnosti — ali ih je Duh Sveti vodio da zapišu pravu poruku spasenja. Zato u Pismu nalazimo različite književne oblike: povijest, poeziju, mudrosne izreke, proroštva, poslanice, apokalipsu.
Duh Sveti – tumač Svetog pisma
Duh Sveti je prvi tumač Svetoga pisma. Za ispravno tumačenje Pisma potrebno je tri stvari: 1. Sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma: Sveto pismo, unatoč raznolikosti knjiga, jedno je — jer je jedan Božji naum spasenja koji se proteže od Postanka do Otkrivenja. Svako poglavlje treba čitati u svjetlu cjeline. 2. Živa Predaja Crkve: Pismo se ne čita izolirano — čita se unutar žive Predaje. Crkveni oci (Irenej, Augustin, Jeronim, Zlatousti i drugi) ključni su svjedoci ispravnog tumačenja. Njihova tumačenja osvjetljuju smisao teksta. 3. Analogija vjere: Međusobna povezanost istina vjere. Nijedna tvrdnja Pisma ne smije se tumačiti u suprotnosti s cjelinom vjere. Ako se neki tekst čini u sukobu s drugim, treba tražiti dublje razumijevanje. Doslovni i duhovni smisao: Sveto pismo ima doslovni smisao (ono što tekst izravno kaže) i duhovni smisao (alegorijski — što tekst govori o Kristu; moralni — kako se trebamo ponašati; anagogijski — kamo nas tekst vodi, prema vječnosti). Sva četiri smisla obogaćuju čitanje Pisma.
Kanon Pisama
Kanon Svetoga pisma je konačni popis nadahnutih knjiga. Crkva je utvrdila kanon na temelju apostolske predaje i pod vodstvom Duha Svetoga. Stari zavjet sadrži 46 knjiga: Petoknjižje (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon), povijesne knjige (Jošua, Suci, Ruta, knjige Samuelove, Kraljeva, Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Tobija, Judita, Estera, Makabejske), mudrosne knjige (Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Mudrost, Sirah) i proročke knjige (Izaija, Jeremija, Tužaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel i dvanaest malih proroka). Novi zavjet sadrži 27 knjiga: četiri evanđelja (Matej, Marko, Luka, Ivan), Djela apostolska, trinaest Pavlovih poslanica, Poslanica Hebrejima, sedam katoličkih poslanica i Otkrivenje (Apokalipsa). Evanđelja zauzimaju središnje mjesto u cijelom Svetom pismu jer su im središte Isus Krist. Četiri su evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo. Prva tri su »sinoptička« (sličnog pogleda), dok je Ivanovo teološki dublje i nadopunjuje ih.
Sveto pismo u životu Crkve
Crkva je oduvijek štovala božanska Pisma kao i samo Gospodnje Tijelo. Sveto pismo hrani i upravlja cijelim životom Crkve: u liturgiji, u katehezi, u molitvi, u teologiji. »Nepoznavanje Pisama je nepoznavanje Krista« (sv. Jeronim). Crkva snažno potiče sve vjernike na čitanje Svetoga pisma. Čitanje Pisma treba pratiti molitva — razgovor s Bogom: »Njemu govorimo kad molimo; njega slušamo kad čitamo božanske izreke« (sv. Ambrozije). Lectio divina — duhovno čitanje Pisma — drevna je praksa Crkve: čitanje (lectio), razmatranje (meditatio), molitva (oratio) i kontemplacija (contemplatio). Ova metoda pomaže da Božja Riječ ne ostane samo informacija, nego postane hrana za dušu. U liturgiji Sveto pismo ima nezamjenjivu ulogu: svaka misa sadrži čitanja iz Pisma. Liturgija Riječi s Liturgijom euharistije tvori jedan jedini čin štovanja. Propovijed (homilija) tumači čitanja i pomaže vjernicima primijeniti ih u svakodnevnom životu.