III. dio · Život · Dostojanstvo ljudske osobe
Grijeh
Grijeh je povreda razuma, istine i ispravne savjesti. On je prekršaj protiv prave ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razlikujemo smrtni i laki grijeh prema težini.
Milosrđe i grijeh
Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. To milosrđe anđeo naviješta Josipu: »Nadjenut ćeš mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1, 21). Isto vrijedi za euharistiju, sakrament otkupljenja: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt 26, 28). Dostojanstvo ljudske osobe »Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas.« Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde« (1 Iv 1, 8-9). Kao što tvrdi sveti Pavao: »gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost« (Rim 5, 20). No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu »pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu« (Rim 5, 21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh: »Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, sadrži u sebi nutarnji sud savjesti; a taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi: ‘Primite Duha Svetoga’. Tako u tom ‘osvjedočenju o grijehu’ otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti i dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Branitelj.«
Definicija grijeha
Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prije- stup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao »riječ, čin ili želja protiv vječnog Zakona«. Grijeh je uvreda nanesena Bogu: »Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom« (Ps 51, 6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane »kao bog« spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5). Grijeh je dakle »ljubav prema sebi sve do prezira Boga«. Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe, grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje. pravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenikâ. Ipak, upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta92 Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojega će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.
Različitost i težina grijeha
Grijehe možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, na bližnjega ili na nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što naučava Gospodin: »Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka« (Mt 15, 19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.
Množenje grijeha
Grijeh sa sobom povlači grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena. Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju, ili se mogu povezati uz glavne grijehe što ih kršćansko iskustvo razlikuje slijedeći svetog Ivana Kasijana102 i svetog Grgura Velikoga. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj (ignavia). Katehetska tradicija podsjeća da postoje također »u nebo vapijući grijesi«. U nebo vapiju: krv Abelova;104 sodomski grijeh;105 jauk potlačenog naroda u Egiptu;106 jauk stranca, udovice i sirote;107 nepravda prema zaposlenom radniku. Grijeh je osoban čin. Osim toga odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo: — učestvujući u njima izravno i svojevoljno; — naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih; — ne prijavljivajući ili ne sprečavajući ih, kad smo to dužni učiniti; — štiteći one koji čine zlo. ako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje se protive božanskoj dobroti. »Strukture grijeha« izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore »društveni grijeh«. Ukratko