III. dio · Život · Dostojanstvo ljudske osobe
Moralnost ljudskih čina
Moralnost ljudskih čina ovisi o tri izvora: predmetu, nakani i okolnostima. Moralno dobar čin pretpostavlja istovremenu dobrotu sva tri izvora. Svrha nikada ne opravdava sredstvo.
Izvori moralnosti
Moralnost ljudskih čina ovisi: — o izabranom objektu; — o namjeravanoj svrsi ili o nakani; — o okolnostima čina. Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina. Izabrani objekt jest dobro prema kojemu se volja slobodno usmjeruje. To je materija ljudskog čina. Izabrani objekt moralno pobliže određuje čin volje, ukoliko razum spoznaje i sudi da jest ili nije u skladu s istinskim dobrom. Objektivne moralne norme očituju razumski red dobra i zla, što ga posvjedočuje savjest. Nasuprot objektu, nakana je na strani subjekta koji djeluje. Budući da je ona na voljnom izvoru čina i da ga određuje svrhom, nakana je bitna sastojnica za ćudorednu kvalifikaciju čina. Svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja. Usmjerena je prema dobru koje se od poduzete radnje očekuje. Ne ograničava se na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju. Na primjer, nekoj usluzi je cilj pomoći drugome, ali u isto vrijeme ona može biti nadahnuta ljubavlju prema Bogu kao konačnoj svrsi svih naših djela. Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama; tako npr. netko može učiniti uslugu da stekne neku korist ili da bude pohvaljen. obra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor). Svrha ne opravdava sredstva. Tako, osuda jednog pravednika ne može se opravdati kao zakonito sredstvo da se spasi narod. Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao npr. milostinja). Okolnosti, uključujući i posljedice, drugotni su elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju ćudoredne dobrote ili zloće ljudskih čina (npr. svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. činiti nešto iz straha od smrti). Okolnosti po sebi ne mogu promijeniti ćudorednu kakvoću samih čina; ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao.
Dobri i zli čini
Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti. Zla svrha kvari čin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar (kad npr. netko moli i posti da ga ljudi vide). Objekt izbora može sâm svu radnju pokvariti. Ima konkretnih ponašanja – kao što je bludnost – koje je uvijek grešno izabrati; njihov je izbor uvijek nered volje, tj. ćudoredno zlo. Krivo je dakle prosuđivati ćudorednost ljudskih čina proma- trajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti (okolinu, društveni pritisak, prisilu ili nužnost djelovanja itd.), koje im tvore okvir. Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni; takvi su psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub. Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. Ukratko Objekt, nakana i okolnosti tri su »izvora« moralnosti ljudskih čina. Izabrani objekt ćudoredno određuje čin volje, ukoliko ga razum spoznaje i prosuđuje dobrim ili zlim. Dostojanstvo ljudske osobe »Ne može se opravdati zao čin izvršen s dobrom nakanom.« Svrha ne opravdava sredstva. Ćudoredno dobar čin pretpostavlja dobrotu objekta, svrhe i okolnosti. Ima konkretnih postupaka koje je uvijek pogrešno izabrati, jer je njihov izbor nered volje, tj. ćudoredno zlo. Nije dopušteno činiti zlo, da od toga nastane dobro.