III. dio · Život · Dostojanstvo ljudske osobe
Moralna savjest
Savjest je najtajnija jezgra i svetište čovjeka u kojemu je on sam s Bogom. Ona poziva čovjeka da ljubi i čini dobro. Savjest mora biti odgojena, a moralni sud prosvijetljen Božjom riječju.
Sud savjesti
Prisutna u srcu osobe, moralna savjest50 joj, u pravi čas, nalaže da čini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajući dobra, a prokazujući zla. Ona posvjedočuje autoritet istine pozivajući se na vrhovno Dobro, čiju privlačnost ljudska osoba osjeća i čije zapovijedi prihvaća. Kad sluša moralnu savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori. oralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba pre1749 poznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila. U svemu što govori ili čini čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je pravedno i ispravno. Po sudu vlastite savjesti čovjek razabire i prihvaća zapovijedi Božjega zakona: Savjest je »zakon našeg duha, ali koji nadilazi naš duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i dužnost, strah i nadu. [...] Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjestnika.« Važno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi čuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji što nas život često izlaže opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmišljanje o svom ponašanju: »Vrati se svojoj savjesti, pitaj je [...] Braćo, uđite sami u sebe; u svemu što činite gledajte u svjedoka, Boga.« Dostojanstvo ljudske osobe uključuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaća spoznaju načela moralnosti (»sindereza«), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz praktično razlučivanje razloga i dobara i, konačno, sud o konkretnim činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. Istina o ćudorednom dobru, što je obznanjuje zakon razuma, praktično i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se čovjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom. Savjest dopušta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine. Ako čovjek učini zlo, pravedan sud savjesti može u njemu ostati svjedok sveopće istine o dobru i, u isti mah, zloće njegova pojedinačnog čina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrđa. Posvjedočujući počinjeni grijeh, on podsjeća na oproštenje koje treba tražiti, na dobro koje treba dalje vršiti i na krepost koju milošću Božjom treba neprestano njegovati: I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čemu osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3, 19-20). JOHN HENRY NEWMAN, A Letter to the Duke of Norfolk, 5: Certain Difficulties felt by Anglicans in Catholic Teaching, v. 2 (Westminster 1969) str. 248. Dostojanstvo ljudske osobe Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se »ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u stvarima vjerovanja«.54
Odgoj savjesti
Savjest treba da bude informirana, a moralni sud prosvijetljen. Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi svoje sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom koje hoće Stvoriteljeva mudrost. Odgoj je savjesti nenadoknadiv za ljude izložene negativnim utjecajima i napastovane grijehom da dadu prednost vlastitom sudu, a odbace mjerodavno naučavanje. Odgoj savjesti je zadatak cijelog života. On od prvih godina uvodi dijete u spoznaju i vršenje nutarnjeg zakona što ga prepoznaje moralnom savješću. Razborit odgoj uči kreposti; predusreće ili liječi od straha, sebičnosti i oholosti, od krivog osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu. U odgajanju savjesti Božja je riječ svjetlo našem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajući križ Gospodinov. U tomu nas prate darovi Duha Svetoga, pomažu svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve.55
Izabirati prema savjesti
Kad se nađe pred moralnim izborom, savjest može donijeti ili ispravan sud u skladu s razumom i s božanskim zakonom ili, naprotiv, pogrešan sud koji se od njih udaljuje. Čovjek se katkada nađe suočen s prilikama koje moralni sud čine nesigurnim a odluku teškom. On uvijek mora tražiti ono što je pravedno i dobro i razabrati volju Božju izraženu u božanskom zakonu. adi toga se čovjek trudi da podatke iskustva i znakove vremena tumači pomoću kreposti razboritosti, savjeta razboritih osoba i uz pomoć Duha Svetoga i njegovih darova. Neka načela vrijede u svim slučajevima: — Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. — »Zlatno pravilo« glasi: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7, 12).56 — Ljubav ide uvijek kroz poštovanje bližnjega i njegove savjesti. »Tako dok griješite protiv braće i ranjavate njihovu slabu savjest, griješite protiv Krista« (1 Kor 8, 12). Dobro je uzdržati se [...] od svega »o što se tvoj brat spotiče, što ga sablažnjava ili slabi« (Rim 14, 21 Vulg.).
Pogrešan sud
Čovjek mora uvijek poslušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se »kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa«. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini. Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom loše shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezina naučavanja, manjak obraćenja i ljubavi. Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. Dostojanstvo ljudske osobe Dobra i čista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire »iz čista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja« (1 Tim 1, 5). »Što više prevladava ispravna savjest, to se osobe i društvene skupine više udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.« Ukratko