III. dio · Život · Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
Četvrta zapovijed
Četvrta zapovijed upravljenja je djeci u odnosu prema ocu i majci, jer je taj odnos najopćenitiji. Proteže se na odnose srodstva s drugim članovima obitelji, a uključuje i dužnosti učenika prema učiteljima, zaposlenika prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima i građana prema domovini.
Obitelj u Božjem naumu
Četvrta zapovijed otvara drugu ploču Zakona. Naznačuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo častiti i poštivati sve koje je Bog, za naše dobro, zaodjenuo svojim autoritetom. Ta je zapovijed izrečena u pozitivnom obliku, kao dužnost koju treba vršiti. Ona nagovješćuje slijedeće zapovijedi koje izriču posebno poštovanje prema životu, ženidbi, zemaljskim dobrima te prema riječi. Ta zapovijed predstavlja jedan od temelja crkvenoga društvenog nauka. Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom, jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini i prema onima koji u njoj vrše administrativne službe i njome upravljaju. Ta zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, upravitelja, poglavara, državnika i svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba. Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu: »Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj« (Izl 20, 12). Poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednicama i ljudskim osobama.
Obitelj i društvo
Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati VATIKANSKI konst. Lumen gentium, 11: moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život. Obitelj mora tako živjeti da se njezini članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: »Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta« (Jak 1, 27). Obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društ- venim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. U skladu s načelom subsidijarnosti neka se veće zajednice čuvaju da ne bi prisvajale prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život. Važnost obitelji za život i blagostanje društva,7 nameće samom društvu posebna odgovornost podupiranja i učvršćivanja ženidbe i obitelji. Neka građanska vlast smatra »svojom svetom dužnošću poštivati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje«. Politička zajednica dužna je obitelj poštivati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati: — slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju; — zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji; — slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri pomoću potrebnih sredstava i ustanova; — pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje; — u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke; — zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično; — slobodu udruživanja s drugim obiteljima da tako budu predstavljene pred građanskim vlastima. Deset zapovijedi Božjih Čevrta zapovijed posvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo »Oče naš«. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek »jedinka« ljudskoga mnoštva, nego je »netko« koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i poštivanje. Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti niti samo na poštivanje ugovora. Pravedni odnosi između poslodavaca i zaposlenih, obnašatelja vlasti i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo.
Dužnosti članova obitelji
Božje očinstvo izvor je ljudskog očinstva;10 na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštivanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svom ocu i majci,11 hrani se naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje. To je poštivanje koje zahtijeva Božja zapovijed. Poštivanje roditelja (djetinja odanost) je čin priznanja onima koji su, po daru života, po svojoj ljubavi i po svome radu dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. »Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?« (Sir 7, 27-28). Djetinje poštivanje iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti: »Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje [...] da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da se s tobom razgovaraju kad se probudiš« (Izr 6, 22). »Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora« (Izr 13, 1). Dokle god živi u roditeljskoj kući, dijete treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro obitelji. »Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu« (Kol 3, 20). Djeca također treba da slušaju razumne naloge svojih odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju. No, ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu, neka ne poslušaju. Rastući, djeca će i dalje poštovati roditelje. Predusretat će njihove želje, često tražiti njihov savjet. Prihvaćat će njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga. Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti. »Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda« (Sir 3, 2-6). »Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi. [...] Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku« (Sir 3, 12-13.16). Djetinje poštovanje pogoduje skladu svega obiteljskog života; tiče se odnosa među braćom i sestrama. Poštovanje prema roditeljima odražava se na svu obiteljsku sredinu. »Vijenac su starcima sinovi sinova« (Izr 17, 6). »Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću« podnosite »jedni druge u ljubavi« (Ef 4, 2). Kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji, drugi članovi obitelji, djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi Deset zapovijedi Božjih učitelji ili prijatelji. »Na pameti mi je neprijetvorna vjera koja je u tebi – ona vjera koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi« (2 Tim 1, 5). DUŽNOSTI RODITELJA Plodnost ženidbene ljubavi ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti na njihov moralni odgoj i duhovno oblikovanje. Odgojno djelovanje roditelja »toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti«. Pravo i dužnost odgoja roditeljima su prvotni i neotuđivi. Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg Zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga. Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj su nježnost, opraštanje, poštovanje, vjernost i nesebično služenje pravilo života. Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva priučavanje odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode. Neka roditelji pouče djecu podlagati »ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno«. Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati: »Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom [...]. Tko valjano odgaja sina, imat će od njega koristi« (Sir 30, 1-2). »A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim« (Ef 6, 4). Obiteljsko ognjište prirodna je sredina za uvođenje čovjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Nek roditelji uče djecu čuvati se popuštanja i zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva. ilošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci »prvi navjestitelji«. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere. Treba da roditelji počnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskog života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje. Župa je euharistijska zajednica i srce bogoslužnog života kršćanskih obitelji; ona je povlašteno mjesto kateheze za djecu i za roditelje. Djeca pak sa svoje strane pridonose roditeljskom rastu u sve- tosti. Svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost. To zahtijeva ljubav Kristova. U doba djetinjstva roditeljsko se poštovanje i ljubav osobito iskazuju u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. U tijeku rasta isto poštovanje i odanost pokreću roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom. Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja. Javne su vlasti dužne roditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti. Deset zapovijedi Božjih Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta im dužnost obazrivosti ne priječi, naprotiv, pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnovati obitelj. Ima ih koji ne sklapaju ženidbu kako bi skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre, kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. Takvi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji.
Vlasti u građanskom društvu
Četvrta Božja zapovijed propisuje također poštivati sve one koji su za naše dobro od Boga primili neku vlast u društvu. Ona osvjetljuje kako dužnosti vršioca vlasti tako i onih kojima vlast služi. ni koji obnašaju vlast, treba da je vrše tako da služe. »Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj« (Mt 20, 26). Vršenje vlasti u moralnom je pogledu određeno njezinim božanskim porijeklom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. Nitko ne smije zapovjediti ili uspostaviti nešto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu. Vršenje vlasti ide za tim da očituje pravedan poredak vrednota da se svima olakša služenje slobodom i odgovornošću. Neka pretpostavljeni mudro primjenjuju distributivnu pravednost vodeći računa o svačijoj potrebi i svačijoj suradnji te u vidu sloge i mira. Neka paze da zakoni i propisi što ih donose ne uvode ljude u napast da osobne probitke suprotstavljaju probicima zajednice. Nosioci političke vlasti dužni su poštivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat će pravednost ostvarivati čovječno poštujući svačije pravo, nadasve prava obitelji i razbaštinjenih. Politička prava povezana s državljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima zajedničkog dobra. Ne smiju biti uskraćena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vršenju političkih prava cilj je zajedničko dobro naroda i ljudske zajednice...], kao slobodni ljudi, a ne kao oni kojima je sloboda pokrivalom zloće, već kao Božje sluge« (1 Pt 2, 13.16). Čestita građanska suradnja uključuje pravo, kojiput i dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i zajedničkom dobru. Građani su dužni surađivati s građanskim vlastima za dobro društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje Deset zapovijedi Božjih domovini proistječu iz dužne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podložnost zakonitim vlastima i služenje zajedničkom dobru zahtijevaju od građana da vrše svoje službe u životu političke zajednice. Podložnost vlasti i suodgovornost za zajedničko dobro sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje: »Dajte svakomu što mu pripada: komu porez – porez, komu carina – carina, komu poštovanje – poštovanje, komu čast – čast« (Rim 13, 7). Kršćani »prebivaju u vlastitoj domovini, ali kao hodočasnici, sudjeluju u javnom životu kao građani, a od svega su otcijepljeni kao stranci [...]. Pokoravaju se važećim zakonima, ali životom nadvisuju zakone. [...] Tako im je uzvišeno mjesto Bog naznačio te im nije dopušteno s njega se ukloniti.« Apostol nas potiče uzdizati molitve i zahvalnice »za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i dostojanstvu« (1 Tim 2, 2). Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi zajedničkoga dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama. Građanin je u savjesti obvezan da ne slijedi propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku evanđelja. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je razlikovanjem služenja Bogu i služenja političkoj zajednici. »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« (Mt 22, 21). »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima« (Dj 5, 29). »Gdje javna vlast prelazi granice svoje mjerodavnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva zajedničko dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.« Epistula ad Diognetum, 5, 5; 5, 10; 6, 10 piranje nasilju javne vlasti nema prava služiti se oružjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeći uvjeti: 1. da je riječ o sigurnom, teškom i dugotrajnom gaženju osnovnih prava; 2. da su već pokušana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju još veći neredi; 4. da ima razložne nade u uspjeh; 5. da je nemoguće razumno predvidjeti bolja rješenja. POLITIČKA ZAJEDNICA I CRKVA Svaka se ustanova nadahnjuje, barem uključno, stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine, iz čega proizlaze vlastita mjerila rasuđivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponašanja. U većini društava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost čovjeka pred stvarima. Samo je božanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju, jasno raspoznala čovjekov izvor i određenje. Crkva poziva političke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnućem istine o Bogu i o čovjeku: Društva koja za to nadahnuće ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi tražiti ili čak od stanovite ideologije posuđivati svoje suodnose i svoj cilj; a budući da ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad čovjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglašenu ili prikrito prihvaćenu, kako to povijest pokazuje. »Crkva koja se po svom poslanju i svojoj mjerodavnosti nikako ne poistovjećuje s političkom zajednicom, u isti mah je znak i jamstvo transcendentnog značenja ljudske osobe.« »Crkva [...] poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana.« Crkvi je po njezinu poslanju vlastito »iznositi ćudoredne sudove o onome što se odnosi na politički red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje duša. Crkva to čini služeći se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s evanđeljem i zajedničkim dobrom, već prema različitim vremenima i prilikama«. Deset zapovijedi Božjih Ukratko