III. dio · Život · Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
Šesta zapovijed
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Ljudska je spolnost dobra i usmjerena na bračnu ljubav i rađanje. Krepost čistoće uključuje cjelovitost osobe i cjelovitost dara. Grešni su: bludnost, pornografija, preljub i rastava.
Muško i žensko stvori ih
»Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku [...] Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i sa saviješću povezanu odgovornost za ljubav i zajedništvo.« »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka [...] muško i žensko stvori ih« (Post 1, 27); »plodite se i množite« (Post 1, 28); »kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek« (Post 5, 1-2). Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima. Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima ženidbe i razvoju obiteljskog života. Sklad ženidbenog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost među spolovima te uzajamna potreba i potpora. »Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi.« »Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga.« Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na različit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u ženidbi jedan je način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24). Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. U Govoru na gori On strogo tumači Božju namjeru: »Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu« (Mt 5, 27-28). Čovjek ne smije rastaviti ono što je Bog sjedinio. Crkvena je predaja shvatila šestu zapovijed kao onu koja obuhvaća cjelokupnost ljudske spolnosti.
Poziv na čistoću
Čista osoba čuva cjelovitost snagê života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruk život, ni dvostruk govor. Čistoća zahtijeva uvježbavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Jasan je izbor: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postaje nesretan. »Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnošću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.« Tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga Krštenja i oprijeti se napastima nastojat će upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi asketski život već prema prilikama u kojima se nalazi, slušati Božje zapovijedi, vježbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. »Uzdržljivost nas sabire i dovodi k jedinstvu koje smo izgubili rasipljući se.« Krepost čistoće usko ovisi o stožernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudske čuvstvenosti. Gospodstvo nad sobom djelo je dugotrajne postojanosti. Nikad ne možemo reći da smo ga stekli jednom za svagda. Ono pretpostavlja uvijek novu obvezu u svim razdobljima života. Napor koji se traži može u određenim razdobljima biti intenzivniji; tako, na primjer, dok se oblikuje osobnost u djetinjstvu i mladenaštvu. Čistoća poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom. Krepostan i čist čovjek »izgrađuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta.« Čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, uključuje također kulturni napor, jer postoji »međuovisnost između rasta ljudske osobe i razvoja samog društva«. Čistoća pretpostavlja poštivanje osobnih prava, posebno pravo na obavijesti i odgoj u skladu s ćudorednim i duhovnim zahtjevima ljudskog života. Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krsta nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu96 čistoću. CJELOVITOST DARA SAMOGA SEBE Ljubav je »forma« svih kreposti. Pod njezinim utjecajem, čistoća se očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe. Onaj koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti. Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje,97 dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja. Čistoća je obećanje besmrtnosti. Čistoća se izražava naročito u prijateljstvu prema bližnjemu. Kad se gaji između osoba istog ili različitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajedništvu. RAZLIČITI OBLICI ČISTOĆE Svaki je krštenik pozvan na čistoću. Kršćanin je zaodjenuo Krista,98 uzora svake čistoće. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode čist život prema svom posebnom životnom stanju. U času Krsta kršćanin se založio da će svojom ćuvstvenošću upravljati u čistoći. Deset zapovijedi Božjih Čistoćom »se moraju odlikovati osobe u njihovim različitim životnim stanjima: jedne u djevičanstvu i posvećenom celibatu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda jedino Bogu, druge na način kako to za sve određuje moralni zakon, već prema tome jesu li u braku ili nisu«. Oženjene osobe pozvane su da žive ženidbenu čistoću; ostali žive čistoću u uzdržljivosti: »Tri su oblika kreposti čistoće: jedna je ženidbena, druga udovička i treća djevičanska. Ne hvalimo jednu od njih isključujući druge. [...] U tome je nauk Crkve bogat.« Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i u nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći. POVREDE ČISTOĆE Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. »U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan.« »Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnošću izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.« Spolni se užitak tu traži izvan »spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja«. Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da se usmjeri pastirsko djelovanje, uzet će se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili Persona humana, 11: 141 (Milano-Roma 1989) str. 266
Ljubav supružnika
Spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika ženidbene veze su posvećene sakramentom. »Spolnost [...], kojom se muž i žena jedno drugomu predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se uistinu na Persona humana, 8: ljudski način ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno obvezuju jedno za drugo sve do smrti«: »Tobija ustade s postelje i reče [...] [Sari]: ‘Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje’. Onda se Tobija poče moliti: ‘Blagoslovljen da si, Bože naših otaca [...]. Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizašao ljudski rod. Ti si rekao: Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost.’ I zajedno rekoše: ‘Amen, amen.’ I zaspaše oboje te noći« (Tob 8, 4-9). »Čini kojima se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.« Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva: »Sam je Stvoritelj [...] odredio da u tom posvemašnjem uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supružnici, dakle, ne čine ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni prihvaćaju što im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti.« Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i budućnost obitelji. Ženidbena ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti. SUPRUŽNIČKA VJERNOST Oba supružnika čine »intimnu zajednicu života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima«, a koja se »tvori ženidbenim savezom, to jest osobnim neopozivim pristankom«. Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni više nisu dvoje, [Govor primaljama], (29. listopada 1951): Deset zapovijedi Božjih nego odsada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim. »Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja« (Mk 10, 9). Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakrament ženidbe muža i ženu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Ženidbenom čistoćom oni to otajstvo svjedoče pred svijetom. Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muževima da održe ovaj govor svojim suprugama: »Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svoga života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom, tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen [...]. Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.« PLODNOST ŽENIDBE Plodnost je određeni dar, jedna od svrha ženidbe, jer ženidbena ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Tako Crkva, koja se »opredjeljuje za život«,112 uči da »svaki bračni čin mora po sebi ostati otvoren za prenošenje života«. »Učiteljstvo je nauku izložilo u više navrata, i ona se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.« Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvoriteljskoj moći i očinstvu. »U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću.« oseban vidik te odgovornosti tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga,117 supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova želja ne dolazi iz sebičnosti, nego da je u skladu s pravom velikodušnošću odgovornog roditeljstva. Osim toga oni će uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima: »Stoga, kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva, nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koja se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost ženidbene čistoće.« »Ako se čuvaju obadva bitna vida – vid sjedinjenja i vid rađanja – bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.« Periodično uzdržavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja120 u skladu su s objektivnim moralnim mjerilima. Te metode poštuju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao »svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života«: »Govoru, koji prirodno izražava uzajamno i posvemašnje darivanje supružnika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturječan govor, u kojem više nije posrijedi posvemašnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje. Ta antropološka i moralna razlika između kontracepcije i korištenja ritmičkih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi.« Deset zapovijedi Božjih »Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi.« Država je odgovorna za blagostanje građana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može činiti obavještavajući objektivno i s poštivanjem, a nikada autoritarnim i prisilnim naredbama. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. Na tom području nije ovlaštena da promiče sredstva koja su protivna ćudorednom zakonu. DAR DJECE Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja. Velika je bol ženidbenih drugova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga što će mu dati i dodaje: »Čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez djece?« (Post 15, 2). Rahela viče svom mužu Jakovu: »Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!« (Post 30, 1). Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu »u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom«. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u ženidbeni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja »isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga«. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja) primjenjuju u krilu ženidbenog para, možda su manje štetne, ali ostaju moralno Humanae vitae, 23: Donum vitae, Uvod, 2: Donum vitae, 2, 1: neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, već čin koji »život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci«. »S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika [...]. Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.« Dijete nije neki dug, nego dar. »Najuzvišeniji dar braka« jest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg »prava na dijete«. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest »da bude plod posebnog čina ženidbene ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća«. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Nakon što su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, supružnici koji trpe od neplodnosti pridružit će se Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe u korist bližnjega.
Povrede dostojanstva ženidbe
Preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje, od kojih je barem jedno vezano ženidbom, stupaju u makar i prolazan spolni odnos, čine preljub. Krist osuđuje preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom. Šesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci upozoruju na njegovu težinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva. Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obveze. On ranjava znak saveza što ga tvori ženidbeni vez, vrijeđa Donum vitae, 2, 5: Donum vitae, 2, 4: Donum vitae, 2, 8: Deset zapovijedi Božjih pravo drugog supruga i šteti ustanovi ženidbe, kršeći ugovor na kojemu se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja. RASTAVA Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu. On dokida popuštanje koje se bilo uvuklo u stari Zakon. Između krštenih »tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću niti zbog ikakva razloga, osim smrću«. Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko pravo. Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje. Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće raskinuti ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalna ženidba označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: »Nakon što je otpustio svoju ženu, mužu nije dopušteno oženiti se drugom, niti je dopušteno da se drugi oženi ženom koju je muž otjerao.« Nemoralan značaj rastave dolazi također od nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvo. Taj nered uzrokuje teške štete: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom. oguće je da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom; on tada ne krši moralnu zapovijed. Velika je, naime, razlika između supružnika koji se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe, a vidi da je nepravedno napušten, i onoga koji, zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjanu ženidbu. Ipak mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivi ženidbenom zajedništvu: »izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u ženidbi jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva«. Kršćanin bivši poligamist teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci. Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sveti Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: »Općenito se čuje o bludnosti među vama [...] da netko ima očevu ženu. [...] Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela« (1 Kor 5, 1.3-5). Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti. Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. VATIKANSKI konst. Gaudium et spes, 47: Deset zapovijedi Božjih Izraz je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u ženidbi; izvan nje uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti. Mnogi se danas zalažu za neku vrstu »prava na pokus«, kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose, takvi odnosi »nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjern osti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova«. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi »pokusa«. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba. Ukratko