III. dio · Život · Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
Osma zapovijed
Osma zapovijed zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosima s bližnjim. Grešni su: lažno svjedočenje, krivokletstvo, kleveta i ogovaranje. Pravo na istinu nije bezuvjetno — zahtijeva ljubav i razboritost. Sakralna umjetnost je povlašteni izraz ljepote istine.
Živjeti u istini
Osma zapovijed zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosima s drugima. Taj ćudoredni propis proistječe iz zvanja svetoga naroda da bude svjedokom svoga Boga koji jest istina i hoće istinu. Povrede istine, riječima ili djelima, izražava čovjekovo odbijanje da se obveže na moralnu ispravnost: duboke su nevjere Bogu, i u tom smislu podrivaju osnove Saveza.
Svjedočanstvo istine
Pred Pilatom, Krist proglašava da je »došao na svijet da dade svjedočanstvo istini«. Kršćanin se dakle ne smije »stidjeti svjedočanstva za Gospodina« (2 Tim 1, 8). U prilikama koje iziskuju svjedočenje vjere, kršćanin je mora ispovjediti bez dvosmislenosti, po primjeru svetog Pavla pred njegovim sucima. On treba čuvati »besprijekornu savjest pred Bogom i pred ljudima« (Dj 24, 16). Dužnost kršćana da sudjeluju u životu Crkve potiče ih da djeluju kao svjedoci evanđelja i obveza što iz toga proistječu. To svjedočenje jest prenošenje vjere riječima i djelima. Svjedočanstvo je čin pravde koji potvrđuje istinu ili čini da bude upoznata: »Svi su [...] kršćani, gdje god živjeli, dužni primjerom života i svjedočanstvom riječi očitovati novoga čovjeka kojega su krštenjem obukli i jakost Duha Svetoga koji ih je po potvrdi ojačao.« Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. Daje svjedočanstvo za istinu vjere i kršćanskog nauka. On podnosi smrt činom jakosti. »Pustite me da postanem hranom zvijeri. Po njima će mi biti dano da prispijem Bogu.« Crkva je s najvećom pomnjom skupljala uspomene na one koji su u svjedočenju vjere išli do kraja. To su Djela mučenikâ, koja tvore pismohrane Istine, zapisane slovima krvi: »Od čarî svijeta i od kraljevstava ovoga vijeka ništa mi neće poslužiti. Bolje je za mene umrijeti [da bih se sjedinio] s Kristom Isusom, nego kraljevati nad krajnjim granicama zemlje. Njega ja tražim, koji je umro za nas, njega ja hoću, koji je uskrsnuo za nas. Moje se rođenje približuje...« »Blagoslivljam te što si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata, dostojnim da budem ubrojen u broj tvojih mučenika [...]. Ti si održao svoje obećanje, Bože vjernosti i istine. Za tu milost i za sve, hvalim te, 110 (Funk 1, 256). 114 (Funk 1, 258-260). Deset zapovijedi Božjih blagoslivljam te, slavim te po vječnomu i nebeskom Velikom Svećeniku, Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu. Po njemu, koji je s tobom i s Duhom, slava ti budi, sada i u budućim vjekovima. Amen.«
Povrede istine
Kristovi učenici »obukli su novoga čovjeka stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4, 24). »Odbacivši laž« (Ef 4, 25), oni treba da »odbace od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja« (1 Pt 2, 1). Lažno svjedočanstvo i krivokletstvo. Kad je izrečena javno, izjava protivna istini zadobiva osobitu težinu. Pred sudom, ona biva lažnim svjedočanstvom. Kad je izrečena pod prisegom, to je krivokletstvo. Takvi postupci pridonose ili osudi nevina čovjeka, ili opravdanju krivaca, ili povećanju kazne optuženih. I teško škode vršenju pravde i pravičnosti osude izrečene od sudaca. Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim: — za neosnovan sud onaj tko, makar i prešutno, bez dostatna temelja prihvaća kao istinit neki ćudoredni manjak u svoga bližnjega; — za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju;237 — za klevetu onaj tko, tvrdnjama suprotnim istini, škodi dobru glasu drugih i daje prigodu za krive sudove o njima. Da se izbjegne neosnovan sud, svatko će paziti da misli, riječi i djela svoga bližnjega tumači, koliko je moguće, u povoljnom smislu: »Svaki dobri kršćanin mora biti spremniji nejasnu tvrdnju bližnjega spasiti negoli osuditi; ako ne može spasiti, neka pita kako je on razumije; pa ako je razumije loše, neka ga ispravi s ljubavlju; a ako to nije dosta, neka traži sve prikladne načine da se on, dobro je razumijevajući, spasi.« Martyrium Polycarpi, 14, 2-3 228 (Funk 1, 330-332). govor i kleveta nište dobar glas i čast bližnjega. A čast je društveno svjedočanstvo što se daje ljudskom dostojanstvu, i svatko ima naravno pravo na čast svoga imena, na svoj dobar glas i na poštovanje. Stoga, ogovor i kleveta vrijeđaju kreposti pravednosti i ljubavi. Treba otkloniti svaku riječ ili stav koji laskanjem, ulagivanjem ili dopadljivošću bodre i utvrđuju drugoga u zloći njegovih djela i opakosti ponašanja. Laskanje je težak grijeh ako postaje sukrivcem porokâ ili teških grijeha. Želja da se učini usluga ili prijateljstvo ne opravdavaju dvosmislenost govora. Laskanje je laki grijeh kad se želi samo biti ugodnim, izbjeći neko zlo, zadovoljiti neku potrebu, polučiti dopuštene koristi. Hvastanje ili razmetanje jest grijeh protiv istine. Isto je i s porugom (ironijom) koja ide za podcjenjivanjem nekoga zlobno karikirajući ovaj ili onaj vidik njegova ponašanja. »Laž je kad se govori neistina s nakanom varanja.« Gospodin u laži prokazuje đavolsko djelo: »Vama je otac đavao [...], nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori, jer je lažac i otac laži« (Iv 8, 44). Laž je najizravnija povreda istine. Lagati, znači govoriti ili raditi protiv istine, radi zavođenja u bludnju. Ranjavajući čovjekov odnos prema istini i prema bližnjemu, laž vrijeđa temeljni odnošaj čovjeka i njegove riječi prema Gospodinu. Težina laži mjeri se prema naravi istine koju izobličuje, prema okolnostima i nakanama onoga tko laže, prema šteti što su je pretrpjeli oni koji su žrtve laži. Iako je laž, u sebi, samo laki grijeh, postaje smrtnim grijehom kad teško vrijeđa kreposti pravednosti i ljubavi. Laž je po svojoj naravi za osudu. Ona je obeščašćenje riječi kojoj je zadaća priopćivati drugima spoznatu istinu. Hotimična nakana da se riječima protivnim istini bližnji zavede u bludnju jest povreda pravednosti i ljubavi. Grješnost je još veća kad nakana varanja prijeti opasnošću kobnih posljedica po one koji su odvraćeni od istine. Deset zapovijedi Božjih Laž je, budući da je povreda kreposti istinitosti, pravo nasilje učinjeno drugomu. Ona ga pogađa u sposobnosti spoznaje, koja je uvjet za svaki sud i svaku odluku. Ona sadrži klicu podjele duhova i svih zala što ih ta podjela uzrokuje. Laž je pogubna za svako društvo; ona potkopava povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa. Svaka krivnja počinjena protiv pravednosti i istine nameće dužnost odštete, pa i onda kad je krivcu oprošteno. Kad je nemoguće javno naknaditi neku krivicu, treba to učiniti potajno; ako onaj tko je pretrpio štetu ne može biti izravno obeštećen, treba mu dati zadovoljštinu moralno, u ime ljubavi. Ta dužnost odštete tiče se i krivnjâ počinjenih protiv tuđega dobra glasa. Ta se odšteta, moralna i gdjekad materijalna, mora procijeniti po mjeri prouzročene štete. Odšteta obvezuje u savjesti.
Istina, ljepota i sakralna umjetnost
Vršenje dobra popraćeno je darom duhovnog užitka i moralnom ljepotom. Isto tako, istina sa sobom nosi radost i sjaj duhovne ljepote. Istina je sama po sebi lijepa. Čovjeku obdarenu umom potrebna je istina riječi, razumski izražaj spoznaje stvorene i nestvorene stvarnosti; ali istina može naći i drugih, dopunskih ljudskih izražajnih oblika, osobito kad treba dočarati ono što je u njoj neizrecivo: dubine ljudskoga srca, uzdignuća duše, Božji misterij. Još prije nego se objavi čovjeku riječima istine, Bog mu se objavljuje sveopćim govorom stvorenoga, djela svoje Riječi, svoje Mudrosti: redom i skladom svemira – što ih znaju otkriti i dijete i znanstvenik – »jer prema veličini […] i ljepoti stvorova možemo po sličnosti razmišljati o njihovu Tvorcu« (Mudr 13, 5), »jer stvorio ih je sam Tvorac ljepote« (Mudr 13, 3). udrost je, naime, »izljev moći Božje, prečisto ižarivanje slave Svemogućega; zato se u nju ne uvlači ništa nečisto. Jer ona je odsjev Vječne Svjetlosti, neokaljano zrcalo djelatnosti Božje, slika dobrote njegove« (Mudr 7, 25-26). »Mudrost je ljepša od sunca, nadilazi sva zviježđa, uspoređena sa svjetlom ona ga nadmašuje; jer svjetlo ustupa mjesto noći, a protiv mudrosti zlo ne preteže« (Mudr 7, 29-30). »Ja se zaljubih u njezinu ljepotu« (Mudr 8, 2). »Stvoren na sliku Božju«,247 čovjek i ljepotom umjetničkih djela izražava istinu svoga odnosa s Bogom Stvoriteljem. Umjetnost je, naime, oblik izražavanja vlastit ljudskom biću; onkraj težnje da zadovolji životnim potrebama, što je zajedničko svim živim stvorovima, ona je izobilni dar nutarnjeg bogatstva ljudskog bića. Plod talenta što ga je Stvoritelj dao i napora samoga čovjeka, umjetnost je oblik praktičke mudrosti, koja sjedinjuje spoznanje i umijeće248 da govorom dostupnim vidu ili sluhu izrazi istinu stvarnosti. Osim toga umjetnost nosi u sebi stanovitu sličnost s djelatnošću Božjom u stvorenomu, ukoliko se nadahnjuje istinom i ljubavlju prema bićima. Kao i svaka druga ljudska djelatnost, umjetnost nema u sebi svoj apsolutni cilj, nego je usmjerena k posljednjem čovjekovu cilju i njime je oplemenjena. Sakralna umjetnost istinita je i lijepa kad svojim oblikom odgovara vlastitom zvanju: u vjeri i klanjanju dočaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi koja se pojavila u Kristu, »odsjevu njegove slave i otisku njegove biti« (Heb 1, 3), u kojemu »prebiva tjelesno sva punina božanstva« (Kol 2, 9), duhovnu ljepotu koja se odražava u Presvetoj Djevici Bogorodici, anđelima i svecima. Prava sakralna umjetnost vodi čovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju. Stoga biskupi moraju, sami ili po svojim zastupnicima, voditi skrb o promicanju sakralne umjetnosti, stare i suvremene, u svim njezinim oblicima, te, s istom religioznom brigom, iz liturgije i bogoslužnih prostora uklanjati sve što nije sukladno istini vjere i autentičnoj ljepoti sakralne umjetnosti. sociis sodalitatis iuvenum operariorum christianorum (J.O.C.) [Radio-poruka mladim kršćanskim radnicima...], (3. rujna 1950): Deset zapovijedi Božjih Ukratko