III. dio · Život · Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
Sedma zapovijed
Sedma zapovijed zabranjuje krađu, tj. otimanje tuđega dobra protiv razumne volje vlasnika. Zahtijeva pravednost i ljubav u upravljanju zemaljskim dobrima i plodovima ljudskoga rada. Društveni nauk Crkve promiče pravednu raspodjelu dobara i solidarnost među narodima.
Opća namjena i privatno vlasništvo
U početku, Bog je zemlju i njezina blaga povjerio zajedničkom upravljanju čovječanstva, da se ono za nju brine, da njome svojim radom zagospodari i uživa njezine plodove. Dobra stvorenog svijeta namijenjena su cijelomu ljudskom rodu. Zemlja je ipak podijeljenja među ljudima, da bi se postigla sigurnost života, izložena oskudici i ugrožena nasiljem. Prisvajanje dobara zakonito je radi jamstva slobode Deset zapovijedi Božjih i dostojanstva osobâ, radi pomaganja svakomu da namiri osnovne potrebe svoje i onih za koje se ima skrbiti. Ono mora omogućiti da se među ljudima očituje naravna solidarnost. Pravo na privatno vlasništvo, na pravedan način stečeno ili primljeno, ne ukida prvobitni dar zemlje čovječanstvu kao cjelini. Opća namjena dobara ostaje prvenstvenom, makar promicanje zajedničkog dobra zahtijeva poštivanje privatnog vlasništva, njegova prava i njegova vršenja. »Služeći se stvorenim dobrima, čovjek mora izvanjske stvari što ih zakonito posjeduje držati ne samo kao svoje nego i kao zajedničke: u smislu da one mogu koristiti ne samo njemu, nego i drugima.« Vlasništvo nad nekim dobrom čini njegova posjednika upraviteljem Providnosti, koji treba nastojati da to dobro donese ploda i da se njegovim blagodatima okoriste i drugi, ponajprije njegovi bližnji. Proizvodna dobra – tvarna ili netvarna – kao što su zemlje ili tvornice, stručno znanje ili umijeća, iziskuju brigu svojih posjednika da bi od njihovih plodova imao koristi što veći broj ljudi. Posjednici uporabnih i potrošnih dobara moraju ta dobra rabiti umjereno, pridržavajući njihov ponajbolji dio za gosta, za bolesnika, za siromaha. Politička vlast ima pravo i dužnost u službi zajedničkog dobra ravnati zakonitim vršenjem prava vlasništva.149
Poštivanje osoba i njihovih dobara
U gospodarskim stvarima poštivanje ljudskog dostojanstva zahtijeva vršenje kreposti umjerenosti, da bi se ublažila privrženost dobrima ovoga svijeta; kreposti pravednosti, da bi se poštivala prava bližnjega i dalo mu se ono što mu pripada, i solidarnosti, slijedeći zlatno pravilo i darežljivost Gospodina koji, premda bogat, poradi nas postade siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo. Centesimus annus, 40:, 48: edma zapovijed zabranjuje krađu, to jest otimanje tuđega dobra protiv razumne volje vlasnikove. Nema krađe ako se vlasnikova privola može pretpostaviti ili ako je uskrata protivna razumu i općoj namjeni dobara. To je slučaj prijeke i očite nužde, kad je raspolaganje tuđim dobrima i njihova uporaba jedini način da se namire neposredne i bitne potrebe (hrana, stan, odjeća…). Svaki način nepravedna uzimanja i zadržavanja tuđega dobra, pa i kad ne protuslovi odredbama građanskog zakona, protivan je sedmoj zapovijedi. Tako, namjerno zadržati pozajmljena dobra ili izgubljene predmete; varati u trgovini;152 plaćati nepravedne plaće;153 povisivati cijene špekulirajući neznanjem ili nevoljom drugoga. Moralno su nedopušteni još i: špekulacija kojom se umjetno mijenja procjena dobara, u cilju da se od njih izvuče korist na štetu drugoga; podmićivanje kojim se izokreće sud onih koji moraju donijeti odluke u skladu s pravom; prisvojenje i privatna uporaba društvenih dobara nekog poduzeća; loše obavljeni radovi, varanje u prijavi porezne osnovice, krivotvorenje čekova i računa, pretjerano trošenje, rasipništvo. Hotimično činiti štetu privatnim ili javnim vlasništvima protivno je moralnom zakonu i zahtijeva odštetu. Obećanja se moraju održati, a ugovori strogo poštovati, ukoliko je preuzeta obveza moralno ispravna. Znatan dio gospodarskog i društvenog života ovisi o vrijednosti ugovorâ među fizičkim ili pravnim osobama: tako trgovački ugovori o prodaji ili o kupnji, stambeni ili radni ugovori. Svaki ugovor mora se utanačiti i izvršiti u dobroj namjeri. Ugovori podliježu uzajamnoj (komutativnoj) pravednosti koja ravna razmjenama među osobama i među ustanovama u punom poštivanju njihovih prava. Uzajamna pravednost strogo obvezuje; ona zahtijeva zaštitu pravâ vlasništva, plaćanje dugova i vršenje slobodno ugovorenih obveza. Bez uzajamne pravednosti nije moguć nikakav drugi oblik pravednosti. Deset zapovijedi Božjih Uzajamna pravednost razlikuje se od zakonske (legalne) pravednosti, koja se odnosi na ono što građanin pravično duguje zajednici, i od diobene (distributivne) pravednosti, koja ravna onim što zajednica duguje građanima razmjerno njihovim prinosima i njihovim potrebama. Krepošću uzajamne pravednosti, odšteta za počinjenu nepravdu zahtijeva povrat otetog dobra vlasniku: Isus blagoslivlja Zakeja zbog njegove obveze: »Ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko« (Lk 19, 8). Oni koji su, izravno ili neizravno, prisvojili neko tuđe dobro, dužni su vratiti ga, ili vratiti jednaku vrijednost u naravi ili u vrsti, ako je stvar nestala, kao i plodove i koristi što bi ih od toga zakonito bio dobio vlasnik. Isto tako dužni su vratiti, u razmjeru svoje odgovornosti i probitka, svi oni koji su na neki način sudjelovali u krađi, ili su se njome okoristili znajući da je to krađa; na primjer oni koji su krađu naručili, ili pomogli, ili prikrili. Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravednosti. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom. Sedma zapovijed zabranjuje čine ili pothvate koji, iz bilo kojeg razloga, sebičnoga ili ideološkoga, trgovačkoga ili totalitarnoga, vode k zarobljavanju ljudskih bića, nepriznavanju njihova osobnog dostojanstva, njihovoj prodaji ili zamjeni kao da su trgovačka roba. Grijeh je protiv osobâ i njihovih temeljnih prava nasiljem ih svoditi na uporabnu vrijednost ili na izvor dobitka. Sveti Pavao naredio je jednom gospodaru kršćaninu neka prihvati svoga roba kršćanina »ne kao roba, nego kao brata [...], kao čovjeka, u Gospodinu« (Flm 16). POŠTIVANJE CJELOVITOSTI STVORENJA Sedma zapovijed zahtijeva poštivanje cjelovitosti stvorenja. Životinje su, kao i biljke i neživa bića, po prirodi namijenjene zajedničkom dobru prošloga, sadašnjeg i budućeg čovječanstva. Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od poštivanja ćudorednih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; mjera mu je skrb za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; ona zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja. Životinje su stvorovi Božji. Bog ih okružuje svojom provid344 nosnom skrbi. Samim svojim postojanjem one ga blagoslivlju i slave. A ljudi su dužni prema njima biti dobrohotni. Sjetimo se s kojom su nježnošću sveci, kao sveti Franjo Asiški ili sveti Filip Neri, postupali prema životinjama. Bog je povjerio životinje upravi onoga kojega je stvorio na svoju sliku. Zakonito je dakle služiti se životinjama za hranu i za izradbu odjeće. Može ih se pripitomljivati da bi čovjeku pomagale u njegovu radu i dokolici. Medicinski i znanstveni pokusi na životinjama moralno su prihvatljivi, ako ostaju u razumnim granicama i pridonose njegovanju ili spašavanju ljudskih života. Protivno je ljudskom dostojanstvu zadavati životinjama uzaludne patnje i rasipati njihove živote. Nedostojno je također trošiti za njih svote koje bi ponajprije morale olakšavati ljudske nevolje. Može se voljeti životinje; ne mogu im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama.
Društveni nauk Crkve
»Kršćanska Objava vodi k višem razumijevanju zakonâ društvenog života.« Crkva prima od evanđelja punu objavu istine o čovjeku. Kad vrši poslanje naviještanja evanđelja, ona, u ime Kristovo, svjedoči čovjeku o njegovu vlastitom dostojanstvu i o zvanju na zajedništvo osobâ; ona ga uči zahtjevima pravednosti i mira, sukladnima mudrosti Božjoj. Crkva donosi moralni sud, u gospodarskim i društvenim predmetima, »kad to zahtijevaju temeljna prava osobe ili spas dušâ«. Što Deset zapovijedi Božjih se tiče ćudorednog područja, njezino je poslanje različito od poslanja građanskih vlasti: Crkva se skrbi za vremenite vidove zajedničkog dobra ukoliko su upravljeni najvišem Dobru, našoj posljednjoj svrsi. Ona nastoji svojski preporučivati ispravne stavove u odnosu na zemaljska dobra i u društveno-gospodarskim odnosima. Društveni nauk Crkve razvio se u devetnaestom stoljeću, u doba susreta Evanđelja s modernim industrijskim društvom, njegovim novim ustrojstvom za proizvodnju potrošnih dobara, njegovim novim poimanjem društva, države i vlasti, njegovim novim oblicima rada i vlasništva. Razvitak crkvenog nauka, u ekonomskim i društvenim predmetima, svjedoči trajnu vrijednost crkvenog naučavanja, i istodobno gospodarskim smisao njezine uvijek žive i djelatne Predaje. Društveni nauk Crkve sadrži sklop učenja koji se malo pomalo granao po tumačenju kojim je Crkva tijekom povijesti, uz pratnju Duha Svetoga, objašnjavala događaje u svjetlu cjelokupnosti riječi objavljene od Krista Isusa. Taj nauk postaje za ljude dobre volje to prihvatljivijim što dublje nadahnjuje ponašanje vjernikâ. Društveni nauk Crkve predlaže načela za razmišljanje; naznačuje mjerila za prosuđivanje; daje smjernice za djelovanje. Svaki sustav po kojemu bi društveni odnosi bili potpuno podređeni gospodarskim čimbenicima protivan je naravi ljudske osobe i njezinih čina. Teorija koja od dobiti čini isključivo pravilo i posljednji cilj gospodarske djelatnosti moralno je neprihvatljiva. Neuredna pohlepa za novcem redovito proizvodi opake učinke. To je jedan od uzroka mnogih sukoba što smućuju društveni red. Sustav koji »žrtvuje temeljna prava osobâ i skupinâ kolektivnoj organizaciji proizvodnje« protivan je ljudskom dostojanstvu. Svaki postupak koji osobe svodi na puka sredstva za stjecanje dobiti zarobljuje čovjeka, vodi k idolopoklonstvu novca i pridonosi širenju ateizma. »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Mt 6, 24; Lk 16, 13). K tome, u praksi »kapitalizma« odbila je individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom. Upravljanje gospodarstvom samim centraliziranim planiranjem u osnovi izopačuje društvene sveze, a regulacija samim zakonom tržišta vrijeđa društvenu pravednost, »jer ima mnogo ljudskih potreba koje tržište ne može zadovoljiti«. Treba zagovarati razumno uređenje tržišta i gospodarskih inicijativa, po ispravnoj ljestvici vrijednostî i radi postizanja zajedničkog dobra.
Pravednost i solidarnost među narodima
Na međunarodnoj razini, nejednakost gospodarskih zaliha i sredstava tolika je da uzrokuje pravi »jaz« među narodima. S jedne strane su oni koji posjeduju i umnažaju sredstva razvoja, a s druge oni koji gomilaju dugove. Različiti uzroci religijske, političke, gospodarske i financijske naravi, daju danas »socijalnom pitanju svjetsku širinu«. Među narodima kojih su politike već međuovisne nužna je solidarnost. Ona je još nužnija kad je posrijedi zaustavljanje »izopačenih mehanizama« koji priječe razvitak manje uznapredovalih zemalja. Zloporabne, ako ne i lihvarske187 financijske sustave, nepravedne trgovinske odnose među narodima, utrku u naoružavanju treba zamijeniti općim naporom da se zalihe pokrenu prema ciljevima ćudorednoga, kulturnog i gospodarskog razvitka, »iznova određujući prednosti i ljestvice vrijednostî«. Bogati narodi imaju tešku moralnu odgovornost prema narodima koji ne mogu sami osigurati sredstva svoga razvitka, ili su u tome bili spriječeni tragičnim povijesnim događajima. To je dužnost solidarnosti i ljubavi; to je i obveza pravednosti ako blagostanje bogatih naroda proizlazi iz izvora koji nisu bili pravedno plaćeni. Izravna pomoć jest prikladan odgovor na neposredne, izvanredne potrebe, prouzročene, na primjer, prirodnim katastrofama, pošastima itd. Ali ona nije dovoljna za prevladavanje teških nevolja prouzročenih stanjem oskudice ni za trajno zadovoljenje potrebâ. Treba također reformirati međunarodne ekonomske i financijske ustanove, kako bi bolje promicale pravične odnose s manje uznapredovalim zemljama. Treba podupirati napor siromašnih zemalja koje se trude oko svog razvoja i oslobođenja. Ta je načela na poseban način potrebno Seljaci, osobito u trećem svijetu, tvore pretežito mnoštvo siromašnih. Rast smisla za Boga i poznavanja samoga sebe u osnovi je svakoga cjelovitog razvitka ljudskoga društva. Tada razvitak umnaža materijalna dobra i stavlja ih u službu osobe i njezine slobode, smanjujući gospodarsku bijedu i izrabljivanje. On promiče poštivanje kulturnog identiteta i otvorenost transcendenciji. Ne spada na crkvene pastire izravno se uplitati u političko djelo i u organizaciju društvenog života. Ta zadaća spada u zvanje vjernikâ laikâ, koji sa svojim sugrađanima djeluju na vlastitu inicijativu. Društvena djelatnost može uključivati mnogo konkretnih putova, ali će joj uvijek biti cilj zajedničko dobro i bit će u skladu s evanđeoskom porukom i naukom Crkve. Na vjernike laike spada »prožimati vremenite stvarnosti kršćanskim zalaganjem i u tom pokazivati da su svjedoci i djelatnici mira i pravde«.192