III. dio · Život · Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
Peta zapovijed
Ljudski život treba apsolutno poštivati i štititi od začeća do naravne smrti. Zabranjeni su: namjerno ubojstvo, pobačaj, eutanazija i samoubojstvo. Obrana mira zahtijeva izbjegavanje rata i nasilja.
Poštivanje ljudskoga života
»Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.«
Poštivanje dostojanstva osobe
Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost; može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Deset zapovijedi Božjih Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: »Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih, [...] bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku« (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži. Sablazan mogu izazvati i zakoni ili ustanove, moda i javno mnijenje. Tako su za grijeh sablazni krivi oni koji promiču zakone ili društveni ustroj koji vode srozavanju ćudoređa i kvarenju vjerskog života, ili uzrokuju »društvene uvjete koji, hotimice ili nehotice, otežavaju ili praktički onemogućuju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima Vrhovnog Zakonodavca«. Isto vrijedi za predstojnike poduzeća koji izdaju takve upute da navode na varanje, za učitelje koji »ozlojeđuju« svoje učenike62 ili za one koji manipulirajući javnim mnijenjem skreću ga s puta ćudorednih vrijednosti. Tko se vlašću koju ima tako služi da potiče na zla djela, postaje krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu je, izravno ili neizravno, pogodovao. »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze« (Lk 17, 1). POŠTIVANJE ZDRAVLJA Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na zajedničko dobro. Skrb za zdravlje građana zahtijeva društvenu potporu kako bi se ostvarili uvjeti življenja koji omogućuju rast i postizanje zrelosti: hrana i odjeća, stanovanje, zdravstvena skrb, osnovno obrazovanje, rad, društveno osiguranje. Premda ćudoredni nauk tr aži poštivanje tjelesnoga života, ne čini od njega apsolutnu vrijednost. On se, dapače, protivi novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kojemu bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i športski uspjeh kao neka božanstva. Zbog vrijednosnog razlikovanja što ga stvara između jakih i slabih, takvo shvaćanje može dovesti do izopačenja odnosa među ljudima. Krepost umjerenosti raspolaže čovjeka da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Oni koji u stanju pijanstva ili zbog neumjerena uživanja u brzini ugrožavaju tuđu i vlastitu sigurnost na cestama, na moru ili u zraku, postaju teško odgovorni. Upotreba droge uzrokuje goleme štete ljudskom zdravlju i životu. Osim kad je riječ o strogo propisanom liječenju, to predstavlja teški grijeh. Tajna proizvodnja i preprodaja droge sablažnjiva su djela; to je izravna suradnja u zlu jer potiče na ponašanje teško protivno ćudorednom zakonu. Osnovno znanstveno istraživanje kao i primijenjeno istraživanje znakovit su izraz čovjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanost i tehnika dragocjena su sredstva kad se stavljaju u službu čovjeku promičući mu cjelovit razvoj za dobrobit sviju; no ipak ne mogu same po sebi pokazati smisao ljudskog postojanja i napretka. Znanost i tehnika usmjerene su prema čovjeku, otud im izvor i napredak; stoga im osoba i njezine moralne vrijednosti naznačuju ciljeve i upozoravaju na granice. Obmana je proglašavati moralnu neopredijeljenost (neutralnost) znanstvenog istraživanja i njegove primjene. S druge pak strane usmjeravajuća mjerila ne mogu se izvesti ni iz puke tehničke učinkovitosti ni iz koristi koja može proizlaziti za jedne na uštrb drugih, a niti, što je još gore, iz vladajućih ideologija. Znanost i tehnika po vlastitom unutrašnjem značenju zahtijevaju bezuvjetno poštovanje osnovnih mjerila ćudoređa; moraju služiti ljudskoj osobi, njezinim neotuđivim pravima, njezinu istinskom i cjelovitom dobru u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. Deset zapovijedi Božjih Istraživanja i pokusi s ljudskim bićem ne mogu opravdati čine koji su u samima sebi suprotni dostojanstvu osobe i moralnom zakonu. Mogući pristanak onih koji se tome podvrgavaju ne opravdava takve čine. Pokus s ljudskim bićem nije moralno opravdan ako život ili tjelesnu i duševnu cjelovitost onih koji se pokusu podvrgavaju izlaže opasnostima nesrazmjernim ili takvima da bi se mogle izbjeći. Pokus s ljudskim bićem nije u skladu s dostojanstvom osobe osobito ako se vrši bez izričita pristanka onoga nad kime se vrši ili njegovih koji na to imaju pravo. Presađivanje organa u skladu je s moralnim zakonom, ako su pogibelji, a i tjelesne i duševne štete kojima se davalac izlaže, srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide. Davanje organa nakon smrti plemenito je i zaslužno djelo i na nj treba poticati kao na izraz velikodušne solidarnosti. Moralno je neprihvatljivo, ako davatelj ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričiti pristanak. Osim toga ne može se moralno dopustiti onesposobljujuće osakaćenje ili izravno izazvati smrt, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba. POŠTIVANJE TJELESNE CJELOVITOSTI Otmice i uzimanje talaca uvode teror te, s prijetnjama, vrše nepodnosive pritiske na žrtve. Ta su djela moralno nedopuštena. Terorizam samovoljno prijeti, ranjava i ubija. Teško se protivi pravednosti i ljubavi. Mučenje (tortura) koje se služi tjelesnim i duševnim nasiljem za iznuđenje priznanja, za kažnjavanje krivaca, za strašenje oporbe, za zadovoljavanje mržnje, protivi se poštivanju osobe i ljudskog dostojanstva. Izuzevši liječničke (medicinske) zahvate strogo iscjeliteljskog značaja, teško se moralnom zakonu protive amputacije, sakaćenja ili sterilizacije koje se izravno i hotimično vrše nad nedužnim osobama. U prošlosti su zakonite vlasti općenito pribjegavale okrutnim mjerama za očuvanje zakona i poretka, često bez prosvjeda crkvenih pastira, koji su i sami u vlastitim sudovima glede torture bili prihvatili propise rimskoga prava. No, uz te žaljenja vrijedne postupke, Crkva je ipak uvijek naučavala dužnost blagosti i milosrđa; a svećenstvu je zabranila da prolijeva krv. U novije doba postalo je očevidnim da te okrutne mjere nisu bile nužne za javni poredak niti su bile u skladu sa zakonitim pravima ljudske osobe. Naprotiv, vode najgorem srozavanju. Treba se zauzimati za njihovo dokidanje. Treba moliti za žrtve i njihove krvnike. mirućima treba pokloniti pažnju i njegu da im se pomogne proživjeti posljednje trenutke u dostojanstvu i miru. Neka ih oni koji su im bliski podupru molitvom. Ovi će se pobrinuti da bolesni pravodobno prime sakramente koji pripremaju za susret s Bogom živim. S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa;64 ono je iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Seciranje i autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.65
Obrana mira
Pozivajući se na zapovijed: »Ne ubij« (Mt 5, 21), naš Gospodin zahtijeva mir srca i prokazuje nećudorednost ubilačke srdžbe i mržnje. Srdžba je želja za osvetom. »Nije dopušteno željeti osvetu kao zlo onome koji biva kažnjen«, ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu »da se poroci isprave i uščuva blago pravednosti«. Ako srdžba prelazi u namjeru ubiti bližnjega ili ga okrutno raniti, ona se teško protivi ljubavi te je smrtni grijeh. Gospodin kaže: »Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu« (Mt 5, 22). Hotimična mržnja protivi se ljubavi. Mržnja prema bližnjemu jest grijeh kad čovjek bližnjemu naumice želi zlo. Mržnja prema bližnjemu teški je grijeh kad mu se naumice želi teška šteta. »A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima…« (Mt 5, 44-45). Deset zapovijedi Božjih Poštivanje i razvoj ljudskog života zahtijevaju mir. Mir nije tek odsutnost rata i ne može se svesti na osiguranje ravnoteže među suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano življena bratstva. Mir je »spokoj poretka«. On je »plod pravednosti« (Iz 32, 17) i učinak ljubavi. Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira koji je »Knez mironosni«, Knez mesijanskog mira (Iz 9, 5). Krvlju svoga križa on je ubio »u sebi neprijateljstvo«,69 pomirio je ljude s Bogom i Crkvu učinio sakramentom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom. »On je mir naš« (Ef 2, 14). Njegov je proglas: »Blago mirotvorcima« (Mt 5, 9). Oni koji se u obrani ljudskih prava odriču nasilja i prolijevanja krvi te pribjegavaju sredstvima obrane kojima raspolažu slabiji, svjedoče time evanđeosku ljubav, dokle god to nije na štetu prava i dužnosti drugih ljudi i društva. Oni koji tako postupaju zakonito potvrđuju u kako teške fizičke i moralne pogibli uvodi pribjegavanje nasilju koje uzrokuje ruševine i smrt. IZBJEGAVANJE RATA Peta zapovijed zabranjuje hotimično uništavanje ljudskog života. Zbog zala i nepravdi što ih rat izaziva Crkva uporno sve poziva moliti i djelovati da nas Božja dobrota oslobodi starog robovanja ratu. Svi građani i svi nosioci vlasti dužni su se zauzimati za izbjegavanje rata. »Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude mjerodavne međunarodne vlasti koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se neće moći državama zanijekati pravo na zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih sredstava mirnog pregovaranja.« reba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba: — Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna. — Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna. — Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha. — Da pribjegavanje oružju ne prouzroči većih zala i nereda od zla kojem se želi doskočiti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku težinu ima moć suvremenih sredstava razaranja. Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u naučavanju o tako zvanom »pravednom ratu«. Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razborit sud onih koji su odgovorni za zajedničko dobro. U takvu slučaju javne vlasti imaju pravo i dužnost građanima nametnuti obveze potrebne za nacionalnu obranu. Oni koji se posvećuju službi domovine u vojničkom životu služitelji su sigurnosti i slobode naroda. Ako svoje dužnosti vrše ispravno, istinski pridonose zajedničkom dobru nacije i održanju mira. Javne vlasti pobrinut će se jednako i za one koji iz razloga savjesti odbijaju upotrebu oružja. Takvi su ipak dužni na neki drugi način služiti ljudskoj zajednici. Crkva i ljudski razum proglašuju trajnu valjanost ćudorednog zakona za vrijeme oružanih sukoba. »Samim time što je rat nesrećom buknuo nije protivnim stranama sve dopušteno.« Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima. Djela očigledno suprotna pravu narodâ i njegovim općim načelima kao i odredbe koje ih nameću, jesu zločini. Slijepa poslušnost nije dostatna Deset zapovijedi Božjih da opravda one koji se takvim nalozima podvrgavaju. Tako istrebljenje nekog naroda, nacije ili narodne manjine treba osuditi kao smrtni grijeh. Postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje naređuju genocid. »Svaki ratni čin koji bez razlikovanja ide za uništenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom, zločin je protiv Boga i protiv samoga čovječanstva te mora biti odlučno i bez oklijevanja osuđen.« Pogibelj je suvremenog rata što on onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biološko i kemijsko oružje, pruža priliku činiti takve zločine. Gomilanje oružja mnogima izgleda paradoksalnim načinom da se mogući protivnici odvrate od rata. Takvi u tome vide najuspješnije sredstvo za osiguranje mira među narodima. Takav način odvraćanja od rata podliježe strogim moralnim ogradama. Utrka u naoružanju ne osigurava mir. Umjesto da ukloni uzroke rata, opasnost je da ih oteža. Ulaganje golemih bogatstava u proizvodnju uvijek novih oružja priječi pomaganju siromašnih naroda78 te predstavlja zapreku razvitku narodâ. Prekomjerno naoružanje umnaža uzroke sukoba i povećava opasnost njihova širenja. Proizvodnja i trgovina oružjem ugrožavaju zajedničko dobro nacije i međunarodne zajednice. Javne vlasti imaju stoga pravo i dužnost da to dovedu u red. Traženje privatnih ili skupnih probitaka u kratkom roku ne može opravdati pothvate koji pothranjuju nasilje i sukobe među narodima i ugrožavaju međunarodni pravni poredak. Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove. Sve što se čini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata: Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni riječ: »Mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda, nit se više učit ratovanju« (Iz 2, 4).79 kratko