IV. dio · Molitva · Sedam prošnji Oče naša
VI. I ne uvedi nas u napast
**YOUCAT 527**: Što znači »ne uvedi nas u napast«? Bog nikoga ne navodi na grijeh (usp. Jak 1,13). Ova prošnja znači: »Ne dopusti da padnemo u napast«, »Pomozi nam oduprijeti se zlu«, »Daj nam snage u kušnji«.
Kušnja nije grijeh! I sam Isus je bio kušan u pustinji (Mt 4,1-11). Kušnja postaje grijeh tek kad joj se prepustimo. Molitva je naše najjače oružje u borbi protiv kušnji.
Tri su izvora kušnji, kako nas uči duhovna tradicija: - **Svijet**: pritisak okoline, moda, javno mnijenje - **Tijelo**: požuda, lijenost, ugodnost - **Đavao**: laži, obmane, očaj
**YOUCAT 528**: Kako se boriti protiv kušnji? Molitvom, bdjenjem, postom i sakramentima. Isus kaže: »Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo« (Mt 26,41).
Praktično: kad dođe kušnja, ne raspravljaj s njom! Odmah se okreni Bogu. Prizovi ime Isusovo. Sjeti se: kušnja prolazi — ne moraš joj popustiti. »Bog je vjeran: on vas neće pustiti da budete iskušavani iznad svojih snaga« (1 Kor 10,13).
Kušnja i razlučivanje
Ova prošnja seže u korijen prethodne, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našeg Oca da nas u nju ne »uvede«. Teško je grčki izričaj prevesti jednom riječju: znači »ne dopusti da uđemo u«,133 »ne dopusti da podlegnemo napasti«. »Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga« (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu »između tijela i Duha«. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti. Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka134 što vodi k »prokušanoj kreposti«,135 i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je »biti napastovan,« a što je »pristati« na napast. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda »dobra, zamamljiva za oči i poželjna« (Post 3, 6), a, u stvari, plod joj je smrt. »Bog ne želi nametnuti dobro, on želi slobodne ljude [...]. U određenom smislu napast je korisna. Nitko osim Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila od Boga. To nam otkriva kušnja, i tako nas uči da upoznamo sami sebe i na taj način, otkrijemo svoju bijedu, te nas time primorava da zahvalimo za dobra koja nam je napast otkrila.« »Ne ući u napast« uključuje odluku srca: »Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce [...]. Nitko ne može služiti dvojici gospodara« (Mt 6, 21.24). »Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo« (Gal 5, 25). Tim »pristajanjem« uz Duha Svetoga Otac nam daje snage. »Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati« (1 Kor 10, 13). Međutim, ta borba i ta pobjeda nisu moguće bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku138 i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. Postojano se naglašava budnost srca u zajedništvu s njegovom budnošću. Budnost je »čuvarica srca«. Isus moli Oca da nas »čuva u svom imenu«. Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost. Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe; ona moli i ustrajnost do kraja. »Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije« (Otk 16, 15). VII. »Nego izbavi nas od Zla«