IV. dio · Molitva · Sedam prošnji Oče naša
I. Sveti se ime Tvoje
**YOUCAT 517**: Što znači »sveti se ime tvoje«? Svetiti Božje ime znači staviti ga na prvo mjesto u životu. Znači: neka te svi ljudi upoznaju, neka ti se klanjaju, neka te slave!
Božje je ime sveto — ono je Bog sam. U Starom zavjetu, ime je bilo toliko sveto da se nije smjelo izgovarati (JHWH — »Ja jesam koji jesam«, Izl 3,14). Kad molimo »sveti se ime tvoje«, ne tražimo da Bog postane svetiji — on je već apsolutno svet. Tražimo da ga ljudi prepoznaju kao svetoga, da mu iskažu čast, da žive u skladu s njegovom svetošću.
**YOUCAT 518**: Kako se Božje ime posvećuje u nas i po nama? Kad živimo u skladu s evanđeljem, kad svjedočimo za Krista, kad činimo djela ljubavi — tada se Božje ime posvećuje. Ali kad griješimo, kad se ponašamo nedostojno kršćanskog imena — tada obesvećujemo Božje ime.
»Po vašim plodovima ćete ih prepoznati« (Mt 7,16). Naš život je najsnažnija molitva — ili najgora psovka. Sveci su oni koji su Božje ime posvećivali cijelim svojim životom.
Sveti se ime Tvoje — tumačenje
Riječ »(po)svetiti« ne smije se ovdje uzeti u uzročnom smislu (samo Bog posvećuje, čini svetim), nego u smislu uvažavanja: priznati svetim, ophoditi se na svet način. Zato se u klanjanju, takvo zazivanje shvaća kao pohvala i zahvala. Ovoj nas je prošnji Isus naučio kao želji (optativ): to je molitva, želja i iščekivanje, u čemu su zauzeti i Bog i čovjek. Već od prve prošnje našem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Božanstva i u dramu spasenja čovječanstva. Iskati da se njegovo ime »sveti« uključuje nas u dobrohotni njegov naum »što ga je prije zasnovao« (Ef 1, 9), »da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi« (Ef 1, 4). U odlučujućim trenucima svoje rasporedbe spasenja, Bog objavljuje svoje ime, ali On ga objavljuje dovršavajući svoje djelo. To se djelo, međutim, za nas i u nama ostvaruje, samo ako se ime njegovo posvećuje po nama i u nama. Molitva Gospodnja »Oče naš« Božja je svetost nedokučiva srž njegova vječnog otajstva. Ono što je od nje očitovano u stvaranju i povijesti Pismo naziva Slava, ižarivanje njegova Veličanstva. Stvarajući čovjeka »na svoju sliku, sebi slična« (Post 1, 26), Bog ga kruni slavom,59 ali počinivši grijeh čovjek je lišen »slave Božje«. Otada Bog svoju svetost očituje objavljujući i darivajući svoje Ime, da čovjeka obnovi »po slici njegova Stvoritelja« (Kol 3, 10). U obećanju danom Abrahamu i u popratnoj zakletvi61 Bog zalaže samoga sebe, a da ne otkriva svog imena. Počinje ga objavljivati Mojsiju,62 a očituje ga u očima cijelog naroda spasavajući ga od Egipćana: »Ogrnuo se slavom« (Izl 15, 1). Nakon Saveza na Sinaju, ovaj narod je »njegov« i on mora biti »sveti narod« (ili posvećen; u hebrejskom jeziku ista je riječ),63 jer u njemu prebiva Ime Božje. Međutim, unatoč svetom Zakonu koji mu sveti Bog64 opetovano daje i premda je Gospodin »zbog svog imena« strpljiv, narod se odvraća od Sveca Izraelova i »oskvrnjuje njegovo ime među narodima«. Zato su pravednici Starog saveza, siromašni povratnici iz izgnanstva i proroci, bili zapaljeni revnošću za njegovo Ime. Konačno, u Isusu nam je ime Svetoga Boga objavljeno i darovano u tijelu, kao Spasitelj: objavljeno onim što on Jest, njegovom Riječju i njegovom Žrtvom. To je srž njegove svećeničke molitve: »Oče sveti... za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini« (Iv 17, 19). Budući da sâm »posvećuje« svoje ime,68 Isus nam objavljuje ime Očevo. I kad je dovršio svoj Vazam, Otac mu daje »ime koje je iznad svakog imena«: »Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca«.70 vodi krštenja smo »oprani […], posvećeni […], opravdani […] u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega« (1 Kor 6, 11). U cijelom našem životu, Otac naš poziva nas »na svetost« (1 Sol 4, 7); i budući da je od njega što smo »u Kristu Isusu, koji nama posta [...] posvećenje« (1 Kor 1, 30), treba radi njegove slave i našeg života da njegovo ime bude posvećeno u nama i po nama. To je razlog hitnosti prve prošnje. »Uostalom, tko bi mogao Boga posvetiti, kad on sam posvećuje. Ali zato što je sam rekao ‘Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet’ (Lev 11, 44), molimo i tražimo da mi koji smo na krštenju posvećeni ustrajemo u onome što smo počeli biti. I to molimo svaki dan jer danomice griješimo, i zato se moramo očistiti od grijeha neprestanim posvećivanjem [...]. Utječemo se, dakle, molitvi da ta svetost ostane u nama.« Bezuvjetno ovisi o našem životu i o našoj molitvi da njegovo ime bude posvećeno među narodima. »Molimo Boga da posveti svoje ime, jer on svetošću spašava i posvećuje sve stvorenje [...]. Radi se o Imenu koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu. Ako, naime, živimo pravedno, ime je Božje blagoslovljeno, ako, pak, živimo nečasno, ime se Božje grdi, prema riječima apostola: ‘Ime se Božje zbog vas grdi među poganima’ (Rim 2, 24). Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto ime Boga našega.« »Kad kažemo ‘Sveti se ime tvoje’, molimo da ono bude posvećeno u nama koji smo u njemu, ali također i u drugima koje milost Božja još čeka, da se uskladimo sa zapovjeđu koja nas obvezuje da molimo za sve, čak i za neprijatelje. Evo zašto izričito ne govorimo: Sveti se ime tvoje ‘u nama’, jer molimo da to bude u svim ljudima.« Ta prošnja, koja sadrži sve, uslišana je Kristovom molitvom, a tako i ostalih šest koje slijede. Molitva Ocu našemu naša je molitva, ako je molimo »u ime« Isusovo. Isus u svećeničkoj molitvi moli: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom Imenu, koje si mi dao« (Iv 17, 11). Molitva Gospodnja »Oče naš« II. »Dođi kraljevstvo tvoje«