V. Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim

Oprostiti da bismo bili oprošteni

Ta prošnja iznenađuje. Kada bi sadržavala samo prvi dio rečenice »Otpusti nam duge naše«, mogla bi se, neizravno, uključiti u prve tri prošnje Gospodnje molitve, jer Kristova je žrtva »za otpuštenje grijeha«. Ali po drugom dijelu, naša molitva neće biti uslišana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev. Naša molba je okrenuta budućnosti, naš joj odgovor mora predhoditi, jer ih povezuje jedna riječ: »kako«. ».. Očenaš smo počeli moliti sa smionim pouzdanjem. Moleći Oca da njegovo ime bude posvećeno, molili smo ga da budemo sve posvećeniji. No, iako obučeni u krsne haljine, ne prestajemo griješiti, odvraćati se od Boga. Sada se, ovom novom molitvom, kao rasipni sin,117 vraćamo k njemu i, kao carinik,118 priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba počinje s »priznanjem« kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe. Naša je nada čvrsta, jer u njegovu Sinu »imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha« (Kol 1, 14). Djelotvoran i nesumnjiv znak njegova praštanja nalazimo u sakramentima Njegove Crkve. Međutim, a ovo je strašno, ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga kojega ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu; priznanjem grijeha naše se srce otvara njegovoj milosti. Ta je prošnja toliko važna da je jedina kojoj se Gospodin vraća razlažući je u Govoru na gori. Čovjeku je nemoguće udovoljiti ovom kapitalnom zahtjevu otajstva Saveza. No, »Bogu je sve moguće« (Mt 19, 26). »... Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed, ako to biva izvanjskim oponašanjem božanskog uzora. Ovdje je, pak, riječ o životnom udjelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire »iz dubine srca«. Samo Duh koji je naš život (Gal 5, 25), može učiniti »našima« iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguće jedinstvo praštanja: »Praštajući jedni drugima ‘kao što’ i Bog u Kristu nama oprosti« (Ef 4, 32). Tako zaživljuju Gospodnje riječi o praštanju, toj ljubavi koja ljubi sve do kraja. Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja zaokružuje Gospodinov nauk o crkvenom zajedništvu,125 završava ovim riječima: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.« Sve se veže i razvezuje tu u »dubini srca«. Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje preokrećući uvredu u zagovor. Kršćanska molitva ide sve do opraštanja neprijateljima. Preobražava učenika suobličujući ga njegovom Učitelju. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve; samo srce, usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja,127 kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno. To, u biti, božansko praštanje nema granice ni mjere. Bilo da je riječ o uvredama (»grijehu« po Lk 11, 4 ili »dugu« po Mt 6, 12) mi Molitva Gospodnja »Oče naš« smo, ustvari, uvijek dužnici: »Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite« (Rim 13, 8). Zajedništvo Presvetog Trojstva je izvor i pravilo istinitosti svakog suodnosa. Ono se živi u molitvi, osobito u euharistiji: »Bog ne prima žrtve od zavađenoga, već mu nalaže da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom, da miroljubivim molitvama i Bog može biti umiren. Veća je žrtva Bogu naš mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.« VI. »Ne uvedi nas u napast«